Nova bitka na Vučjem dolu: Kako je otac Dragan odbranio Svetog Đorđa

CETINJSKI INDIJANCI PROTIV VRELE BAJOVE KRVI

Piše: Jovan Plamenac

Raskolnici, pripadnici sekte, osnovane od verskog odseka jedne crnogorske separatističke partije koja sebe naziva pretenciozno Crnogorska pravoslavna crkva (CPC), stekli su sve što, po njihovom mišljenju, crkvi treba: imaju li vladiku - imaju, imaju li vernike - imaju (među cetinjskim ateistima koji obrazac ovako popunjavaju: nacionalnost - crnogorska, veroispovest - crnogorska), imaju li sveštenike - nemaju, ali im i ne trebaju... Ali, jedna bogomolja, to bi, bogme, dobro došlo, nezgodno je stalno se moliti na Trgu maršala Tita! Pa su nameračili jednu zgodnu crkvu, nezaštićenu, u Vučjem dolu, na Ćeklićima, a u nahiji Katunskoj. Pa je njih sto i pedeset krenulo da je osvoji. Ali, il ne da đavo, il ne da Bog! Isprečio im se - sam, sa četiri studenta - sveštenik Dragan Stanišić...

Lijepo kaže naš narod: Tuci đavola dok je mali. Kad poraste, praviće probleme. Cetinjskog đavola, začetog u naizgled neprirodnoj vezi jugoslovenskog komunizma i rimokatoličkog prozelitizma - rođenog na Lučindan, 31. oktobra, 1993. godine, kada je oko dvije hiljade Crnogoraca, po opredjeljenju raznih vjeroispovijesti a suštinski ateista, aklamacijom proglasilo, još za života, umrlog, bivšeg sveštenomonaha Antonija Abramovića za "duhovnog poglavara Crnogoraca pravoslavne vjeroispovijesti" - dok je bio mali nijesu prihvatali za ozbiljno. Krenuo je od Inicijativnog odbora za obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, pa preko Odbora za obnovu... stigao je do Vjerske zajednice Crnogoraca istočnopravoslavne vjeroispovijesti, koju u žargonu zovu "Crnogorska pravoslavna crkva".

Miraša Dedeića zamonašila je raskolnička makedonska crkva, a zavladičila ga je raskolnička bugarska crkva. Vaseljenski patrijarh raščinio ga je, vratio u red laika i predao prokletstvu. Sada se predstavlja kao "vladika Mihajlo" i činodejstvuje po trgovima i partijskim prostorijama

Na Petrovdan, 12. jula, 1996. godine, Zbor Crnogoraca, kao i na Lučindan dvije godine ranije, ali ovoga puta u bijednom broju, proglasio je "Crnogorsku pravoslavnu crkvu" obnovljenom. To je učinjeno na osnovu dojave Antonija Abramovića odnekud iz bijelog svijeta, gdje je obijao pragove i crkvenih i državnih institucija, tražeći podršku za svoju fantomsku crkvu:

"Dobio sam legitimnu hirotoniju od legitimne pravoslavne crkve što je bio apsolutno najznačajniji događaj za stvaranje Crnogorske pravoslavne crkve" ("stvaranje", a ne obnovu).

Da bi nešto barem po formi ličilo na crkvu, treba da ima đakone, sveštenike i vladiku. Crnogorci autokefalci imali su dvojicu bivših, raščinjenih sveštenika, Antonija Abramovića i Milutina Cvijića. Jeste da njih dvojica nijesu više bili ni polovni, poput polovne gume koja koliko-toliko još može da služi, nego su bili ništavni, poput gume koja je eksplodirala, ali Crnogorci autokefalci su ih, ne mogavši doći do ičeg boljeg, prigrlili. Falili su još đakon i vladika. O đakonu nijesu ni mislili. Trebao je vladika, glava crkve.

Koja je to "legitimna crkva" hirotonisala Antonija Abramovića, ostala je tajna.

Crnogorci su u svojoj istoriji jednom prihvatili vladara na njegovu riječ, avanturistu Šćepana Malog, koji im je rekao da je on ruski car Petar III. Ali do sada, zaista, nijesu imali takvoga vladike. Bilo kako bilo, Antonije Abramović Crnogorcima autokefalcima postao je i vladika (na riječ) i predsjednik (Vjerske zajednice, aklamacijom nekoliko stotina ljudi). Tako je stari Antonije, još ranije moralno, a sada i duhovno nagrđen, na sijedu glavu natukao mitru. Vladika po mjeri svojih vjernika.

Komunističko-katolički projekat rasrbljavanja

Prije godinu i nešto, nesrećni Antonije ispustio je svoju grijehom presićenu dušu. Sada, jevanđeljskim simbolom rečeno, gori u paklu ognjenom, zajedno sa Arijem, kome je sveti Nikola na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine razbio nos, Nestorijem, Origenom i ostalim jereticima i raskolnicima.

Još za vrijeme Abramovićevog dihanija, jedna grupa ljudi koji vode brigu o "Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi" povela je, u jednoj iznajmljenoj kući na Cetinju pregovore o nasljedniku njegovog vladičanskog trona. Po već isprobanom i plodotvornom receptu, našljednika je trebalo tražiti na pravoslavnom otpadu, među posrnulim pravoslavcima.

Sreća im se vrlo brzo osmjehnula. Vjerovatno ni sami nijesu očekivali da će tako brzo naći - pravoga.

Dok je u Vučjem dolu trajala opsada crkve, a autokefalisti urlali u hramu i pred hramom kao nekakvo indijansko pleme, u Cucama su se pitali kakva je to gužva. "Kakvog to hoyu su Ćeklići htjeli da uvedu u crkvu?"

Miraš Dedeić, Durmitorac, rođen 1938. godine (kao i vladike Amfilohije i Atanasije), završio Teološki fakultet u Beogradu, Orijentalni papski institut u Rimu, bio u Moskvi na postdiplomskim studijama (koje nije završio), žena ga ostavila... Paroh pri Grčkoj pravoslavnoj crkvi u Rimu, kojeg je u novembru 1995. godine mitropolit Carigradske patrijaršije za cijelu Italiju, Spiridon, iz moralnih razloga i zbog brljotina u bogosluženju stavio pod zabranu sveštenodejstva, bio je izvanredna prilika, kao da ga sam rogati poslao. Crnogorskoj javnosti predstavio ga je Sreten Perović, jedan od zapaženijih realizatora komunističko-rimokatoličkih projekata rasrbljivanja Crnogoraca s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, intervjuom u "Monitoru". Tu je Dedeić rekao sve što treba: da je od Srpske pravoslavne crkve pretrpio mnogo muka, da mu je glavni progonitelj bio mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, da o Antoniju Abramoviću može da kaže sve najbolje, da trideset godina živi sa idejom o obnovi "Crnogorske pravoslavne crkve" i da je spreman da dođe i toj crkvi služi. Kao što čovjek kada se krštava, dakle ulazi u zajednicu Hristove Crkve, pljuje na satanu i odriče ga se, tako je Dedeić pljunuo na Hristovu Crkvu i odrekao je se. Vrata sekte koja se naziva "Crnogorskom pravoslavnom crkvom" bila su mu širom otvorena.
Stari vladika Antonije nije umro, a nijesmo znali ni kada će...

Uz pomoć bugarske simonije

Stvari su se brzo razvijale; cetinjski đavo brzo je rastao. Raskolnička Makedonska pravoslavna crkva, koju nije priznala nijedna pravoslavna crkva (priznao je papa), zamonašila je Miraša Dedeića. Da bi iole ličio na vladiku, mora da bude monah. Tako je Miraš postao Mihailo i odmah su mu dali čin arhimandrita.

Ali, Makedonci nijesu htjeli da ga zavladiče. Napokon, to su mu sredili u Bugarskoj. Iste večeri, 15. marta ove godine, crnogorska televizija objavila je agencijsku vijest da je u sabornom hramu Svete Paraskeve, u Sofiji, za episkopa crnogorsko-primorskog rukopoložen arhimandrit CPC Mihailo Dedeić (poslije se izvinjavala zbog te gluposti).

Po principu asinus asinum fricat, Dedeićevi mentori našli su raskolničku grupu u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, koju predvodi bivši mitropolit nevrokopski Pimen. U međuvremenu, vaseljenski patrijarh Vartolomej raščinio je Miraša Dedeića, vratio ga u red laika i predao prokletstvu. Otpadnici od pravoslavlja pružili su jedni drugima ruku. U Bugarskoj, inače, razvijena je simonija, dobijanje za novac onoga što se ne može dobiti Božijom blagodaću. Čin đakona dobija se za 300 nemačkihmaraka. Čin episkopa, vjerovatno, dobija se po slobodnoj pogodbi. Crkva u Bugarskoj egzistira u velikom siromaštvu i njeni monasi bukvalno gladuju (ne zbog duhovnog podviga, nego zato što nemaju šta da jedu).

"Crnogorska pravoslavna crkva" našla je svoje mjesto u bogoodstupničkom mraku. Vjerovatno i njeni najveći optimisti nijesu očekivali da će za tako kratko vrijeme dobiti to čemu su težili. Sve im je išlo naruku. Čak je i Antonije Abramović, koji im je, bolestan i onemoćao, postao balast, prije nego je Miraš Dedeić došao na Cetinje - umro. Javnosti nije poznato da li je kome kazao svoju veliku tajnu od koje je to legitimne crkve dobio legitimnu hirotoniju. Na osnovu te tajne, podsjetimo, "Zbor Crnogoraca" na Petrovdan 1995. godine, proglasio je "Crnogorsku pravoslavnu crkvu obnovljenom".
Cetinjski đavo je stasao i - uzbičio.

Molitva na Trgu maršala Tita

Ćeklići su pleme u Katunskoj nahiji, jednoj od četiri u Staroj Crnoj Gori. U Ćeklićima je selo Vučji do, a u Vučjem dolu je crkva Svetog Đorđa.

U crkvi Svetog Đorđa u Vučjem dolu, na drugi dan ovogodišnjeg Vaskrsa, lokalni paroh otac Dragan Stanišić, kako je javila jedina crnogorska novinska agencija "Montena faks", ista ona koja je lansirala vijest o Dedeićevoj "hirotoniji", isprovocirao je stopedesetak mirnih mještana i došlo je do nemilih scena. Ovo liči na ono sa Kosmeta kada su Šiptari stavili na prugu veliki betonski blok, pa kada je došla milicija slegnuli su ramenima:

"Stavio deca"!

"Kako deca da podignu hiljadu kila"?

"Šta, drug milicioner, zna deca što je hiljadu kila"!?

U stvari, za drugi dan Vaskrsa Crnogorci - autokefalci zakazali su parastos prvom predsjedniku Odbora za obnovu autokefalnosti CPC, prof. Dušanu Gvozdenoviću, koji je umro odmah nakon što je postao predsjednik, kao i njegov nasljednik. Parastos je trebalo da služi friški "vladika" Mihailo.

Gužva u Vučjem dolu trajala je sedam sati. Sedam punih sati, otac Dragan nije hteo da napusti oltar, ni da ga, po cijenu života, prepusti prokletstvu predanom raspopu. Sam, pred sto i pedeset protivnika pokazao je tvrdu vjeru i hrabrost, kakve su opisane u žitijima svetih. "Hteo sam da zaštitim svoje parohijane od Božjeg gneva. Da smo anatemisanog čovjeka primili u hram, mogao bi da nas snađe zemljotres, požar, poplava, ili da naiđe neka zaraza i čuma."

Jadac je u tome što "CPC" nema nijednog hrama. Do sada su se tome svome "bogu" molili na Trgu maršala Tita na Cetinju, pod otvorenim nebom. Ali kako su dobili "vladiku" apetit im je porastao. S obzirom da su politička organizacija, misle da političkim putem mogu oteti od Srpske pravoslavne crkve manastire i crkve po Crnoj Gori. Doduše, velikodušno su se već izjasnili, ostavili bi Srbima poneki hram, s obzirom da ih u Crnoj Gori, po popisu, ima 9,5 odsto.

Sada je važno osvojiti barem jednu crkvu, makar i u najzabačenijem selu. Tog dana su u Vučji do doveli svoga "vladiku" i donijeli su nekoliko video kamera, da ga lentraju u oltaru.

Ali, ni ljudi iz SPC nijesu veslo sisali. Znaju, a imaju i živo iskustvo sa "CPC", lakše je buvu spriječiti da uđe u kuću nego je iz nje istjerati. I to jutro otac Dragan Stanišić je poranio sa četiri učenika cetinjske Bogoslovije.

Kada su autokefalci stigli u Vučji do, otac Dragan je u crkvi Svetog Đorđa već služio liturgiju, a bogoslovi su odgovarali.

Čitanje koje Bog ne čuje

- Nijesam mogao da dozvolim da nam čovjek koji je anatemisan od Crkve i čije čitanje u crkvi Bog ne čuje, skrnavi crkvu. Tim svojim ćoravim poslom neka se bavi na trgovima i u svojim partijskim prostorijama - kaže nakon svega otac Dragan - tim prije što ga tog dana u Vučji do nijesu doveli žitelji toga sela, jer tamo sada gore samo dva ognja, nego su došli ljudi sa strane, poznati sa cetinjskih antisrpskih mitinga, kao što su Bobo Bogdanović, Milo Pavlović, Bojica Vušurović... Takođe, htio sam da zaštitim svoje parohijane od Božijeg gnjeva. Iskustvo Crkve nam svjedoči da kada, recimo, kao sada, carigradski patrijarh anatemiše i od Crkve odluči izvjesnog sveštenika, neka oblast takvoga čovjeka, ekskomuniciranog i prokletstvu predanog, primi, može da očekuje da je snađe zemljotres, požar, poplava, ili pak najezda zaraznih bolesti.

"Episkop" Antonije Abramović, na naslovnoj stranici "Monitora": Pre godinu dana ispustio je svoju grehom presićenu dušu, i u grob odneo tajnu koja ga je crkva hirotonisala za vladiku. Poglavar (mitronosni arhimandrit?) Crnogorske pravoslavne crkve (zvanično, to se zove Vjerska zajednica Crnogoraca istočnopravoslavne vjeroispovesti) postao je aklamacijom, na jednom cetinjskom trgu

Autokefalci su zahtijevali od oca Dragana da požuri "sa pjevanjem", pa da njihov "vladika" uđe u oltar. Bila su tu i tri milicionara u civilu:

- Pitali su me mogu li da završim za pola sata, da toliko naroda ne čeka. Rekao sam da je to Vaskršnja liturgija i da duže traje. Ajde, za sat, rekli su. Dobro, za sat, pristao sam - priča otac Dragan. - Ali oni su bili nestrpljivi. Galamili su u crkvi, a kada ih je strpljenje izdalo, počeli su da udaraju ćuške bogoslovima, koji su bili za pjevnicom, i da im pale čvrge. Na kraju su ih izbacili iz crkve. Onda su opet u oltar ušli milicionari i pokazali mi na sat, upozoravajući me da je prošlo skoro dva sata. Rekao sam im da ne mogu prije, jer me stalno prekidaju. Oni su postajali sve nervozniji. Počeli su da urlaju u crkvi, kao Indijanci kada napadaju karavan bjelaca. Čuo sam: Ubiću te, pope; sasjeći ću te na komade; ubiću ti porodicu... Jurnuli su na oltar. To je mala crkva i kroz carske dveri su ščepali oca Dragana za odežde, sa leđa, i počeli da ga čupaju:

- Uhvatio sam se za Časnu trpezu, ukrutio noge i neprekidno se molio svetom Đorđu i svetom Petru Cetinjskom i pjevao "Hristos voskrese iz mertvih...". Ruke tih momaka na svojim leđima nijesam osjećao koliko da su djeteta od tri godine - kaže otac Dragan.

Zaista, kao iz žitija svetih, koja su prepuna ovakvih scena gdje neznabošci nasrću na čovjeka nepokolebljivog u odluci da za vjeru položi život. Kada se na zaista volšeban način održao u oltaru, otac Dragan, sam, a njih oko sto pedeset, pokušao je da ih smiri:

- Rekao sam im da može saći oganj sa neba i sve nas sagorjeti. Onda sam čuo gdje više njih viče: "Stani! Stani!" Prijetila je opasnost da prospu Pričastnu čašu, što se ne zna da su čak ni Turci nekad uradili (jesu Krstaši 1204. godine u Carigradu - prim. J.P.). Ako bi to uradili, rekao sam im, i sjeme u odivu bi im se istražilo. Opet sam čuo: "Stani! Stani!"

Bog raspopu daje kukavičko srce

Onda je otac Dragan tražio da "pregovara" sa Mirom Vickovićem, portparolom Liberalnog saveza Crne Gore, koji je bio tu:

- Došao je u oltar i rekao sam mu da se ovakve stvari ne rješavaju po rupa i dolova. Naveo sam mu primjer učionice: ne možeš pokupiti sa ulice nekoga i uvesti ga u učionicu da bude profesor, jer ti se legalni profesor ne sviđa. Pričali smo dugo, čitav sat. Mislim da je shvatio koliko je apsurdno to što su uradili. Kada je izašao, onoj masi se obratio, otprilike, ovako: "Momci, momci, stanite, nije ovo način..." Kada su to čuli, oni su se okomili na njega: - Oca ti, što si nas dovodio ovamo ako nije način. Izgledalo je da će doći do obračuna među njima.

Kada su vidjeli da je "situacija ozbiljna", oni milicionari u civilu pozvali su pojačanje. Uskoro su u Vučji do stigli načelnik Centra bez-bjednosti Cetinje Milan Vujanović, sa policijom, a onda i Milan Paunović, načelnik Centra bezbjednosti Podgorica. U međuvremenu su došli i cetinjski paroh, glavni i odgovorni urednik "Svetigore" i profesor bogoslovije Radomir Nikčević, rektor bogoslovije protosinđel Joanikije i đakon, rukopoložen prošle godine na Hristovom grobu, jedini takav van Grčke pravoslavne crkve, tek svršeni bogoslov a već monah, Jefrem.

- Prethodno, kada nijesu uspjeli da me iščupaju iz oltara, pozvali su Dedeića, koji je sve vrijeme čekao ispred crkve: "Ajde, vladiko, jedino ga ti možeš izagnati" - kaže otac Dragan.

"Vladika", junačkijeh Crnogoraca, koji pledira da bude našljednik na tronu vladike Danila, koji je u Staroj Crnoj Gori istražio poturice, i svetog Petra Cetinjskog koji je sabljom u jednoj i krstom u drugoj ruci, u borbi protiv Turaka na Krusima i Martinićima, udario temelj crnogorskoj državi, ušao je u crkvu i - utronjao se.

- Stao je malo i rekao: Nemojte da im dižemo cijenu. Onda se okrenuo i zašao. U stvari, uplašio se da imam pištolj. Nije se sjetio da je čovjeku najjače oružje Časni krst. Car Konstantin je tim oružjem pobijedio mnogo jačeg neprijatelja nego što sam ga ja imao tog dana. Neprijatelji Crkve mnogo puta u istoriji bili su poraženi tako što im je Bog dao kukavičije srce, kao tom raspopu tog dana - priča otac Dragan.

Nije se Miraš bez neke prepao od oca Dragana. Otac Dragan je onaj sveštenik što je prije nekoliko godina pucao u vazduh ispred cetinjskog kafića "357", kada su ga napali liberali koji se tu okupljaju, jer ih je prethodno prijavio cetinjskoj miliciji da zlostavljaju žene i djecu koji idu u cetinjski manastir. Cetinjani su mislili da je lud kad je njih prijavio, a ni milicija, da li iz straha ili zbog saradnje sa njima (?), ništa nije preduzela. Da bi zaštitio goli život, otac Dragan je morao da ponese pištolj.

Crnogorski autokefalci, bogoodstupnici, ljudi koji ne samo da su otpali od vjere i nacije prađedovske, nego ih poput konvertita rimokatolika i muslimana mrze, udarili su na oca Dragana Stanišića, tvrdu i vrelu Bajovu krv. Otac Dragan ima šestoricu braće. Na Cetinju se već priča da ima - trinaest. I broj im stalno raste....

U Ćeklićima je devet crkava i deseta, saborna, Svetog Ilije, koji je slava ćeklićka, u kojoj je sahranjen vojvoda Đuro Matanović. U Krajnjem dolu je crkva Svetog Save (!), u Milijevićima Svetog Nikole, u Petrovom dolu svetog Jovana Bogoslova, u Vojkovićima Svetog Petra Cetinjskog... Uglavnom sve ove crkve su mještani, zajedno sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom i mitropolitom Amfilohijem, obnovili ili ih obnavljaju...

Otac Dragan je sveštenik od 1991. godine. Paroh je pola Cetinja, njeguški, ćeklićki, cucko-bjelički, čevski, Kosijera..., gotovo cijele Katunske nahije. Starješina je preko 50 hramova. Tu je u vrijeme pravoslavne Crne Gore služilo desetak sveštenika. Kada je došao u parohiju, zatekao je pustoš. Ni deset posto ljudi koji tu žive nisu imali pojama o krsnoj slavi, a kamoli nešto više.

- Zatekao sam zaista stravičnu situaciju - priča otac Dragan.

Mitropolit Amfilohije, i otac Dragan, na svetoj reci Jordan: Otac Dragan branio je Hram Svetog Đorđa, držeći se za časnu trpezu, dok je masa urlala, čupajući ga za odeždu, vukući ga iz oltara, a sebe je hrabrio pevajući "Hristos voskrese iz mrtvih", preteći nevernicima ognjem s neba

- U mome kraju, nikšićkom, ljudi su barem slavu slavili. A ovdje, vidio sam, postojali su ljudi koji su imali zaduženje da brane narodu da loži badnjak. Naišao sam na primjer da je kod čovjeka, uoči Božića, došao partijski komesar, raspršio mu oganj i iz kuće izbacio badnjak! Zamislite da je prije Drugog svjetskog rata bilo kojem Crnogorcu neko samo rekao da će doći vrijeme da mu iz kuće izbace badnjak. Pa taj ne bi izneo žive glave! To siledžijstvo ostavilo je dubokog traga na ove ljude. Mnogi od njih su se i iselili. Katunska nahija danas je pusta. Malo naroda, a puno hramova. Odežde istrulile, kandila zarđala... Sve ove crkve sam meo. Onda neko umre, dođe narod i ostavi opuške u crkvi. I što da radim, opet metlu u ruke... A sada se ovi što vodaju Miraša žale na Srpsku pravoslavnu crkvu što su im knjige po crkvama buđave! Pa oni su plod komunizma, oni su ako ne fizička a ono duhovna djeca onih raspršivača badnjaka. Narod koji je ostao u selima uglavnom sav slavi. Ja ih, kao paroh, obilazim i siječem im kolač za Svetog Iliju. Svima sam poklonio ikone svetog Ilije i nikada sa njima nijesam imao problema. Oni su stabilno na liniji svetog Petra Cetinjskog i ovaj miting u crkvi svetog Đorđa u Vučjem dolu nije njihovo maslo. Kada je najavljen, ja sam te porodice obišao i niko se sa mitingom nije saglasio, ali nijesu imali snage da ga spriječe. Poslije mitinga bio sam u Cucima, u selu Grab. Pitali su me: Kakvoga su to oyu Ćeklići šćeli da uvedu u crkvu?

Tvrda vera oca Dragana

Miting u crkvi Svetog Đorđa u Vučjem dolu imao je sljedeću organizacionu formu: tri bratstva iz ovog sela, Gvozdenovići, Vickovići i Proročići, na poziv porodice umrlog profesora Dušana Gvozdenovića, prvog ali za kratko predsednika Odbora za odbranu autokefalnosti CPC, za ponedjeljak, 20. aprila ove godine, zakazali su parastos. Crkvu Svetog Đorđa smatraju svojim vlasništvom.

- Grupa oko Dedeića zloupotrijebila je imena ova tri bratstva. Možda je poneko od njih za "CPC", ali daleko od toga da se može govo-riti o bratstvima. Oni su raseljeni, ne samo po Crnoj Gori, nego i po Americi - kaže otac Dragan. - Osim toga, i učenik prve godine bogoslovije zna da se za Vaskrs ne obavlja parastos. I to su htjeli da daju parastos čovjeku koji je negirao Boga, bio je ateista i kada je umro nije mu obavljeno pravoslavno opijelo. To bi bilo nasilje nad njegovom perspektivom u vječnosti, koju je sam za života odabrao. Profesor Gvozdenović je - dok je bio živ - bio izmanipulisan, pa je mnogo da i sada, mrtvim, manipulišu. I ne može crkva biti privatno vlasništvo. Jesu li naši očevi gradili puteve i pruge radnim akcijama. Znači li to da sada neko od nas može da zaustavi voz i kaže: Ova pruga je moja?

Gužva u crkvi Svetog Đorđa u Vučjem dolu trajala je više od sedam sati. Sve vrijeme otac Dragan ni za živu glavu nije htio da napusti oltar, i da ga prepusti prokletstvu predanom raspopu. Tako tvrdu vjeru i beskompromisnost u odbrani pravoslavlja, čak i kada se nađe sam protiv sto pedeset protivnika, još možemo naći samo u žitijima svetih.

Narednih dana bilo je mnogo polemika na radiju i u novinama. U jednoj od njih "tri bratstva" kažu:

"Izvjesni električar Dragan Stanišić, koji se predstavlja da je sveštenik Srpske pravoslavne crkve..."

A otac Dragan, rođen 1962. godine, završio je čistu filosofiju u Beogradu i na postdiplomskim studijama stigao je do magistarskog rada kada je, 1991. godine, rukopoložen za sveštenika i kada je postao paroh više parohija, cijele Katunske nahije. Postdiplomac je i na Teološkom fakultetu u Beogradu. U cetinjskoj Bogosloviji predaje psihologiju, logiku, filozofiju i apologetiku. Nedavno je dobio peto dijete...

Fizički napadi crnogorskih autokefalaca na kler i vjernike Srpske pravoslavne crkve počeli su još na Petrovdan 1991. godine kada je grupa mladića, predvođena Slavkom Perovićem, liderom Liberalnog saveza Crne Gore, kamenovala cetinjski manastir. Kasnije, kada je otvarana kuća svetog Petra Cetinjskog na NJegušima, minirali su brdo i zasuli put kamenjem da vjernici ne bi mogli da odu na slavu, od kako je otvorena Bogoslovija na Cetinju, napadaju bogoslove. Jednom su zapalili drvljanik ispred zgrade Bogoslovije. Drugi put su kamenjem polupali prozore i zasuli zbornicu zbog zastave sa četiri "S"...

Otac Dragan, prošle godine, u Jerusalimu: "Plašili su se da imam pištolj", opisuje događaj u Vučjem dolu, "a moje najjače oružje bio je časni krst. Bog je mnogo puta spasao svetinje i pravednike tako što je napadačima dao kukavičje srce. Tako i tog dana"

- Ovi ljudi, iako se stalno busaju u prsa svojim crnogorstvom, nijedan datum iz prebogate istorije Crne Gore nijesu značajnije obilježili - kaže otac Dragan. - A Mitropolija crnogorsko-primorska na zaista dostojanstven način obilježila je petstogodišnjicu prve štampane knjige u Južnih Slovena, mnoge godišnjice vezane za Petra II Petrovića NJegoša, dvjesta godina bitaka na Krusima i Martinićima, koje su značile početak crnogorske državnosti, pa je obnovila i krsnu slavu Petrovića... U sve ove proslave naknadno se i država uključivala. Ali oni - ne. Zaista, to što rade novo je gonjenje Crkve, kao idolopokloničko u ranim vjekovima, ili komunističko nedavno, čiji je ovo sada, u stvari, produžetak. Evo slikovitog primjera: sadašnji portparol Liberalnog saveza Crne Gore i poslanik u republičkoj Skupštini, gospodin Vicković, prije dvadesetak godina je, kao "napredni omladinac" i aktivista UDB-e, predvodio demonstracije cetinjskih gimnazijalaca, jedine demonstracije u Crnoj Gori nakon Drugog rata do AB revolucije, protiv starog mitropolita Danila, zato što se ovaj koliko je mogao opirao suludom naumu komunista i Vatikana da sruše crkvu svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu. Evo ga, opet, aktivnog u borbi protiv Crkve. Ti ljudi se rastopiše od blagorječivosti, od silne demokratije, na ovim predizbornim skupovima. A u stvari su nasilnici, ugnjetači djece... i ne daj Bože da Crna Gora padne u ruke toj partiji i toj vjerskoj zajednici.

Crnogorcima autokefalcima u potonje vrijeme, zaista mnogo toga ide naruku. Eto, dobili su i "vladiku". Ali, istovremeno, sudbina se tako poigrava sa njima, kao da se sprda. Da bi neko bio sveštenik, a naročito vladika u"Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi", vidjeli smo, ne mora biti ni stvarni sveštenik, čak ni pravoslavac, kao što to nijesu ni "vladika" Mihailo Dedeić ni "sveštenik" Milutin Cvijić, ali mora biti - Crnogorac. U pravoslavlju nacionalna pripadnost nije važna, ali u ovoj sekti, "CPC", to je presudno. Međutim, što im se događa? I jedan i drugi ne samo da nijesu Crnogorci, nego su, čak - Srbi.

Milutin (u stvari Miroslav) Cvijić rođen je u Čečavi, kod Teslića, u Bosni. Čist Srbin. Kada je napustio manastir Ostrog, gdje je bio čuvar ćivota svetog Vasilija Ostroškog, i oženio se, i kada je ekskomuniciran iz Crkve, prigrabili su ga crnogorski autokefalci. Ali činjenica da je Srbin, bila mu je velika balast. Da je bilo koje druge nacije, ne bi bilo tako strašno. Ali Srbin... Autokefalcima mrskije nacije nema.

Cvijić je pod hitno morao da rješava problem svoje nacionalne pripadnosti. Onda se dosjetio (da li sam, ili su mu pomogli intelektualci iz kruga autokefalaca?): "Ja sam po nacionalnosti Crnogorac rođen u Bosni jer se tamo zbog posla iselio moj đed. Zato ja nijesam naturalizovani nego rođeni Crnogorac."

Naivno, ali završilo je posao. Ipak, Cvijić nije bio za vladiku. Za vladiku treba malo ubjedljiviji Crnogorac.

Kad su našli Dedeića, odahnuli su. Izgledalo je da su riješili veliki problem. On jeste iz Njegovuđe, iz Drobnjaka. To je takoreći od juče Crna Gora, ali u odnosu na Bosnu - premija je na lotou.

Ali, vraga... Dr Danilo Radojević, predsjednik Odbora za obnovu autokefalnosti CPC, našao je list "Il popolo", organ italijanske Demohrišćanske stranke, od 17-18. novembra 1991. godine, koji je objavio intervju sa Srbinom Mirašem Dedeićem. U namjeri da svoje čitaoce obavijesti o srpsko-hrvatskom sukobu koji je tek bio počeo, ovaj list je u prethodnom broju objavio intervju sa hrvatskim predstavnikom dr Mariom Kinelom. Dedeić je, dakle, bio predstavnik Srba.

Za Radojevića su Dedeićevi stavovi u ovom intervjuu skandalozni: on je opravdavao "agresiju" na Dubrovnik, postupke JNA, istakao je istorijsko pravo Crne Gore na Dubrovnik i pravo Italije na Istru i Dalmaciju... Ovo su, u stvari, patriotski stavovi jednog Srbina, i nije čudo što je za dr Radojevića, jednog od najznačajnijih rasrbljivača Crne Gore, to strašno.

"Govoreći kao Srbin, želim da se, kada se postigne trajni mir, Srbija i Hrvatska definitivno razdvoje..", kaže Dedeić u "Il popolo".

Dr Radojević, koji je svojevremeno za Krležinu enciklopediju pisao enciklopedijsku jedinicu "Crnogorsko-primorska mitropolija" i u tom tekstu je bilo toliko falsifikata da se od njega ogradila redakcija Enciklopedije u Zagrebu, energično se usprotivio dovođenju Miraša Dedeića u "CPC". Poslije su ga napali raniji saradnici, pa je on reagovao u "Monitoru" i "Pobjedi".

Dedeića je, kaže dr Radojević, doveo "mali ali agilni broj ljudi". On, neznaden u vjeri pravoslavnoj, izgleda, vjeruje da to što radi oko "CPC" radi za dobro crnogorskog naroda i nije mogao da prihvati Miraša Dedeića, očiglednog avanturistu koji je u Italiji ostao bez posla i u "CPC" je našao uhljebljenje.

Sav ovaj cirkus sa "Crnogorskom pravoslavnom crkvom", naravno, ne bi imao značaja da ateizam, kojeg je silom nametnuo komunizam, izvjestan broj Crnogoraca nije odvojio od vjere prađedovske od pravoslavlja, i mnogi od njih, kako sa moralnog aspekta čestiti ljudi, smućeni, bivaju zavedeni pričom sektaša "CPC".