Gresi i stradanja preosvećenog Joanikija: Kako se protiv komunizma borio i od komunista stradao vladika crnogorski?

DUŠA NA NEBU, TELO U PLITKOM GROBU

Piše: Jovan Plamenac

Joanikije Lipovac, ustoličen je za mitropolita crnogorskog, mesec dana pre nego što će početi rat u Jugoslaviji. Četiri godine njegovogstolovanja na Cetinju, biće četiri godine okupacije, izdaje, podela, haosa, ubistava, pljačke, zatvora, bratoubistava, svakog zla... Mitropolit Joanikije, raspet između hrišćanske ljubavi, opraštanja i trpljenja, i potrebe da se za veru, Bogai duše svoga stada bori "jačim sredstvima" - za svo zlo okri-vio je bezverje, ateizam i komunizam. Komunisti mu to nisu zaboravili. Kad im je, na kraju rata, pao šaka, ubili su ga kao psa. Proglašavajući ga za sveca, Srpska pravoslavna crkva kao da želi da naglasi kontinuitet svog anti komunizma

U životu su uvijek bila dva puta: put dobra i put zla - put vrline i put grijeha. Put dobra i vrline teži je, vodi kroz mnoge klance i urvine, vodi u visinu, zahtijeva napor, umara, stoga njim ide malo ljudi. Put zla i grijeha znatno je lakši i udobniji, jer je širok i vodi postepeno naniže, ne zahtijeva truda i muke, stoga njim ide većina ljudi...

 

Portret mitropolita Joanikija: Uklješten "između nakovnja komunizma i čekića nacizma" - kako se o njemu izrazio mitropolit Amfilohije - sveštenomučenik Joanikije uvideo je metafizičko-demonsku pozadinu komunizma

Prvi je PUT SVETOSAVLJA, drugi je PUT BEZVJERJA. Prvi stvara, drugi rastvara, prvi liječi, drugi truje, prvi vedri, drugi mrači, prvi vodi u život, drugi u smrt. Prvim putem išli su naši svetitelji: Simeon Mirotočivi; Sv. Sava, suncu slični svjetionik; Stevan Provovjenčani; Vladislav; Arsenije; Sava Drugi; Milutin; Stevan Dečanski, predivni u stradanjima, svijetli dijamant; Uroš; Anastasija; Jelena i Angelina; Nikodim; Danilo, zvijezda jutarnja, koja tjera tamu neznanja; prvi patrijarh Joanikije; velikomučenik knez Lazar, koji je prolio krv svoju za vjeru i otaybinu; stradalnik patrijarh Gavrilo; Stevan Piperski; Vasilije, čudotvorac ostroški; Petar, čudotvorac cetinjski...

"Otkud komunizam u nas? Nepravda, korupcija i druga zla s visokih položaja hranila su ga i širila. Bili su kvasac za to testo. Da je kod nas bilo više hrišćanske vrline, komunizma bi bilo manje. A i to malo, nestalo bi pred pravdom, kao što nestaje vojska pred licem ognja... Komunizam je našem narodu naneo veliko zlo. A zlo je došlo zbog grehova."

Trudimo se svom snagom uma, srca i volje da u životu svome izbjegavamo PUT BEZVJERJA, a da idemo PUTEM SVETOSAVLJA."

Ovako je u uvodnom tekstu kalendara "Ostrog" za 1943. godinu, pisao mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije (Lipovac). Bilo je to vrijeme rata, vrijeme kada popuštaju moralne kočnice, vrijeme teškog istrajavanja na "putu svetosavlja" i vreme lakog padanja na "put bezvjerja".

Bilo je to vrijeme italijanskog okupatora, nacionalista, četnika i partizana-komunista. Kao najveću opasnost za duhovno biće srpskog na-roda u Crnoj Gori, mitropolit Joanikije označio je ovo poslednje i oni su ga, po završetku rata iz kojeg su izašli kao pobjednici, ubili kao psa.

O mitropolitu Joanikiju ostalo je dosta dokumenata, koja je Velibor V. Yomić sabrao u knjigu "Golgota mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija", koju je objavila "Svetigora" 1996. godine.

Priča o mitropolitu Joanikiju je živa, kao da se danas događa.

Đaci-pešaci iz Stoliva

Porodica Lipovac doselila se iz Cuca, iz Crne Gore, u Stoliv (Markovrt), u Boku, prema porodičnom predanju, prije oko 300 godina. Ova porodica ubilježena je i u najstarije anagrafe kotorske parohije, nadležne za područje Stoliva.

Spiro (Špiro) Lipovac i njegova žena Marija (rođena Damjanović) izrodili su krajem prošlog vijeka tri sina: Jovana, Miloša i Dušana. Miloš i Dušan završili su nautičku školu u Kotoru. Miloš je postao profesor Srednje pomorske škole u Kotoru, a potom i direktor Državne pomorske akademije, takođe u Kotoru. Dušan je bio prokurista čuvene Srpske banke, u Dubrovniku. Najstariji, Jovan, nakon što je završio gimnaziju u Kotoru, diplomirao je na poznatom Bogoslovskom zavodu u Zadru, a potom i na Filosofskom fakultetu u Beogradu (grupa za istoriju). Jovan, Miloš i Dušan su rano ostali bez oca. U školu su išli pješke, 14 kilometara, od Stoliva do Kotora i nazad.

Jovan Lipovac rođen je 16. februara 1890. godine. U čin đakona rukopoložio ga je episkop bokokotorski i dubrovački Vladimir, na Mitrovdan 1912. godine. Dva dana kasnije, u hramu Svetog Nikole u Kotoru, rukopoložen je za sveštenika. Postavljen je za protskog kapelana u Kotoru. Kasnije je bio rezervni vojni sveštenik (u prvom ratu), paroh u Petrovcu, suplent cetinjske gimnazije, profesor u Nižoj ženskoj gimnaziji i Ženskoj učiteljskoj školi na Cetinju, profesor na cetinjskoj Bogosloviji, a od 1925. godine bio je profesor Prve muške gimnazije u Beogradu.

"I malo im je što su izveli čitavu moralnu pustoš, već su 13. jula digli krvavi ustanak, koji je našem narodu nanio rane koje decenijama neće zaceliti. Oni su iz zasede napali blage italijanske vojnike, a onda su, ima već neko vrijeme, počeli pljačkati krvavo stečenu imovinu narodnu, ona naša mala sirotinjska imanja, pošteno stečena znojem i žuljevima. Poslednjih sedmica počeli su i ubijati sve one koji nisu hteli da se upišu u komunističku stranku. Okrvavili su ruke bratskom krvlju..."

O carstvu zemaljskom i carstvu nebeskom

Na sjednici Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve od 8. decembra 1939. godine, sveštenik Jovan Lipovac izabran je za vikarnog episkopa patrijarha srpskog Gavrila u Crnoj Gori, sa počasnom titulom episkopa budimnjanskog. Nepuna dva mjeseca kasnije, u manastiru Rakovica, zamonašio ga je mitropolit skopski Josif. Na monašenju je dobio ime - Joanikije. Nakon deset dana, 11. februara 1940. godine u beogradskoj Sabornoj crkvi hirotonisan je u episkopa. Evropom je već bjesnio rat, a kucao je i na naša vrata.

"Mi vidimo kako se u svijetu kroz vjekove bore dva oprečna pogleda na svijet i život: materijalistički i idealistički, ili, kako bi naša narodna pjesma rekla, dva carstva: zemaljsko i nebesko. Kome ćemo se mi privoljeti carstvu? Kosovski mučenik, Sveti Knez Lazar, pokazao nam je put...", kazao je u besjedi nakon hirotonije preosvećeni vladika Joanikije.
"Kao kod drugih naroda, i kod nas već od nekog vremena, naročito u poslednje doba, ima, nažalost, dosta pristalica materijalističkog pravca. To nikako ne može dobru voditi; a naš narod, radi svoje dobre budućnosti, ne smije ići tim putem."

Tako je, odmah nakon što je hirotonisan, vladika Joanikije, javno trasirao svoj životni put. Kao i Sveti Knez Lazar, izabrao je Carstvo nebesko, što ga je, kao i Svetog Kneza, koštalo glave, i što mu je, kao i njemu, donijelo vijenac mučeništva.

Odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC od 11. decembra 1941. godine vikarni episkop budimljanski Joanikije izabran je za mitropolita crnogorsko-primorskog. Svečano ustoličenje mitropolita Joanikija izvršio je mitropolit skopski Josif, 23. februara 1941. godine, mjesec i po dana prije nego je počeo rat u Jugoslaviji.

Dolazak mitropolita Joanikija u Crnu Goru u "Glasniku SPC" opisao je sveštenik Petar Uskoković, kojeg su komunisti takođe ubili 1945. godine. Mitropolit je iz Beograda, preko Mostara, došao prvo u svoj rodni kraj, "klasičnu srpsku Boku", prvo u Herceg-Novi, pa u Kotor, i tek onda na Cetinje. Bokelji i Crnogorci priredili su mu veličanstven doček. Bilo mu je to poslednje lijepo u životu. Četiri ratne godine njegovog stolovanja na Cetinju bile su raspeće na krstu bratoubilaštva.

"Šta komunista traži od našeg naroda? Ni manje ni više nego da se odreče nacionalnosti i pravoslavlja, da se odreče onoga što mu je najmilije, što sačinjava srž njegovog života i smisao postojanja. Za njih ne postoji ni Bog, ni duša. Za njih su obična glupost gusle, narodna pesma, tropari i druge crkvene pesme. NJih vređa kad im neko kaže: Pomaže Bog!"

Raspet na krstu bratoubilaštva

Italijanske okupatorske vlasti u Crnoj Gori izdale su naredbu da se svi vojnici koji su se 17. aprila 1941. godine zatekli na vojnoj dužnosti smatraju ratnim zarobljenicima i da se interniraju. Mitropolit Joanikije je izdejstvovao kod Italijana da ove ljude ne vode u internaciju, već da ih puste na slobodu. U to vrijeme u Crnu Goru je stigao veliki broj izbjeglica i Mitropolit je, u uslovima velike materijalne bijede u svojoj eparhiji, krenuo u akciju prikupljanja pomoći za njih. Ubrzo je okupator pokušao da pridobije crnogorski narod za stvaranje samostalne Crne Gore, pa kada u tome nije uspio, otpočeo je sa terorom. Mitropolit je protestvovao protiv tog terora kod komandanta okupatorskih trupa... Eto, tako je otpočelo mitropolitovanje Visokopreosvećenog Joanikija.

Početkom maja 1941. godine, Mitropolitu je na Cetinju stigao izvještaj jeromonaha Vasilija (Dragovića) iz manastira Ostroga da je 25. aprila 20 njemačkih vojnika opljačkalo manastir (ćebad, kafu, meso, veš , namještaj...), 15 yakova kraljevskog novca u papiru i sedam sanduka zlata i da su odveli patrijarha Gavrila i arhimandrita Leontija. NJemci su se u pljačku manastira vratili 1. maja, a nekoliko dana kasnije došli su i Italijani...

Italijani su opljačkali i manastir Ždrebaonik, kod Danilovgrada.

Tih dana na Cetinje je stigao i izvještaj arhimandrita Nikodima (Janjuševića) o pritisku lokalnih seljaka na imovinu i imanje manastira Župa kod Nikšića. Tamošnji narod je bio potpuno podivljao, međusobno se pljačkao i ubijao.

Dva mjeseca kasnije Mitropolitu je iz Nikšića stigao telegram da je ubijen arhimandrit Nikodim, nastojatelj manastira Župa...

Bio je haos. A Bog znači ljubav, smirenje...

Krajem 1941. godine mitropolit Joanikije je morao da se založi kod italijanskih vlasti na Cetinju da mu puste sveštenike koje su internirali u Albaniju, a za Vaskrs naredne godine od Aleksandra Pircia Birolija, guvernera Crne Gore, tražio je da amnestira sve zatvorenike i interniste čija krivica nije dokazana. Podsjetio ga je na slavne Italijane koji su bez krivice, iz političkih razloga, potpadali tamnice: Franju Asiškog, Dantea Aligierija, Silvia Peliva, Garibaldija...

U to vrijeme poslanice i raspisi, i drugi natpisi mitropolita Joanikija bili su mirni, ukazivali su na jevanđeljske vrijednosti bez direktnog ukazivanja na aktuelnu bogobornu realnost. Tako je bilo sve do Vaskrsa 1942. godine. Onda je, u vaskršnjoj poslanici, Mitropolit javno iznio čemer i jad koji su mu se taložili na duši već godinu dana:

U mutnim komunističkim vodama

"... Ah, srce mi se ispunjava jadom i čemerom, duša mi plače kada pomislim kako je već više godina jedan dio našega naroda, naročito omla-dina i muška i ženska otišla putem grijeha, zaplivala mutnim komunističkim vodama... Otkuda komunizam kod nas? Koji su mu uzroci? Šta ga je hranilo i pirilo? Da li su se nadležni borili s tim zlom? Da li u dovoljnoj mjeri, mudro i energično?

(...) Nepravda, korupcija i druga zla s visokih položaja hranila su ga i širila. Bili su kvasac za tijesto. Da je kod nas bilo više hrišćanske vrline, komunizma bi kod nas bilo vrlo malo, a i to malo bi nestalo pred pravdom, kao što nestaje vojska 'pred licem ognja'. Većina naših bivših upravljača željeli su mnogo zemaljskih blaga i zlata. I takve njihove želje su sve više rasle. Mravi u svom mravinjaku spreme hrane samo za jednu zimu, pčele u svom ulištu, jazavci u svojoj jazbini isto tako, a nezasitim ljudima nikada dosta.

(...) Komunizam, je, dakle, ima više godina počeo kod nas svoju razornu akciju. Vođi komunista su sektaši, zaljubljeni u svoje ideje, nekritični i sebični kao svi sektaši. Šta komunisti traže od našega naroda? Ni manje ni više nego da se odreče narodnosti i pravoslavlja, dakle, da se odreče onoga što mu je najsvetije i najmilije, što sačinjava srž njegovog života i smisao njegovog postojanja. Za njih ne postoji Bog ni duša. Oni ruše sve čim se je naš narod ponosio kroz vjekove i što ga je održalo u tamnoj noći pet vjekovnog ropstva...

Za njih su obična glupost gusle, narodna pjesma, tropari, stihire i druge crkvene pjesme. NJih vrijeđa kad im neko kaže: Pomaže Bog!, ili: 'Hristos se rodi!' ili: 'Hristos voskrese!' Oni kažu da sve staro treba srušiti, a novo zidati. Zaboravljaju da je lako rušiti, a teško zidati.

Komunizam je našemu narodu donio veliko zlo. A zlo je došlo zbog grijehova.

I malo im je što su izveli moralnu pustoš, već su 13. jula 1941. godine digli krvavi ustanak koji je našemu narodu nanio takve rane da ih ni decenije neće izliječiti. Tu su strijeljanja, paljevine, interniranja, zatvaranja po tamnicama, pustošenja, svađe i druga zla. Komunisti su uzročnici svega toga. Oni su ne samo iz zasjede napali na blage italijanske vojnike, već su ima neko vrijeme počeli pljačkati krvavo stečenu imovinu narodnu, ona naša mala sirotinjska imanja, pošteno stečena znojem i žuljevima. Poslednjih sedmica počeli su i ubijati sve one koji nijesu htjeli da se upišu u komunističku stranku, i ubijali su i ubijaju ne samo ljude, već i žene, starce i djecu. Okrvavili su, dakle, ruke bratskom krvlju.

(...) Našu Crkvu boli takvo stanje. Ona je bila uvijek i sada je narodna crkva. Ona je dijelila i dijeli sa svojim narodom i dobro i zlo. NJene materinske grudi ispunjene su žalošću zbog muka i stradanja njenog naroda. Ona svoju zabludjelu djecu poziva da se pokaju i vrate Gospodu Bogu, vrate njoj u materinsko krilo."

Virus komunizma, koji je još prije rata dobro zahvatio crnogorsku omladinu, tokom rata je zahvatio i samo tkivo Crkve. Do mitropolita Joanikiji stizali su prvo glasovi, a onda i dokazi o učešću nekih sveštenika iz njegove eparhije u komunističkim akcijama. Bili su to: protojerej-stavrofor Jagoš Simeonović, paroh prvi kolašinski i arhijerejski namjesnik u Kolašinu; Radovan K. Radulović, sekretar Crkvenog suda na Cetinju; sveštenik Simo Popović, paroh kotorski; sveštenik Blažo S. Marković, sudski tužilac Crkvenog suda na Cetinju; sveštenik Vidak Drakić, paroh brskutski; sveštenik Blagota Đurović, paroh šobaićki; pokojni sveštenik Novak Koljenšić, paroh jelenački (poginuo u partiza-nima) i sveštenik Đorđije Kalezić, paroh slatinsko-gostiljski.

Mladež otrgnuta ispod kontrole starijih

Mitropolit Joanikije je 16. aprila 1942. godine donio rješenje kojim je nekim od ovih sveštenika prestala služba u Crkvi, drugim je prestala služba u Crkvi bez prava na penziju, a sveštenik Radule Šćepanović stavljen je pod zabranu sveštenodjejstva.

Sveštenika u eparhiji crnogorsko-primorskoj ionako je bilo nedovoljno. Sada ih je bilo još manje. Na Veliki petak, 3. aprila, komunisti su u Šavniku ubili sveštenika Nova Đ. Delića i sa još 13 ljudi ubacili ga u jedan bunar.

U to vrijeme u internaciji, što u Albaniji što u Italiji, bilo je devet sveštenika, među njima i čuveni iguman Boris Kaženegra, tada nastojatelj manastira Morače.

Mitropolit Joanikije opet je molio Italijane da ih puste.

Iz Crmnice su stizale alarmantne informacije:

"Komunistička akcija počela se je svom žestinom sprovoditi od polovine mjeseca novembra. Tada su se pojavili bezbrojni komunistički agitatori, upravo čitav komunistički aparat: vojska, odbori, politička uprava i agitatori. Ovo je bilo toliko opasnije što su se narodu predstavljali kao borci za slobodu i socijalnu pravdu. Kad su se komunisti osjetili sigurnim, zaveli su pravu diktaturu: ograničili slobodu, mladež otrgli ispod roditeljske kontrole i podvrgli je svom uticaju, a svakoga onoga ko im se je protivio ili koga su smatrali za svog protivnika oglasili petokolonašem, izrodom i izdajnikom. Pod takvim žigom su i ubili nekoliko poštenih ljudi iz područne mi parohije, dok je mnogo drugih moralo, iz bojazni da će ih postići ista sudbina, izbjeći na Virpazar gdje su našli zaštitu kod okupatora...", pisao je u svom izvještaju mitropolitu od 7. maja 1942. godine paroh sotonićko-bukovački, inače izbjeglica iz eparhije zahumsko-hercegovačke, Stanko M. Radunović.

Bolest koju su širili propali studenti

"Komunistička organizacija počela je ovdje u Crmnici još od ujedinjenja Jugoslavije, a u većem obimu pojavila se prije 10 godina", pisao je u svom izvještaju Arhijerejskom namjesništvu Bar paroh boljevićko-limnjanski Milo Plamenac. "Ovom bolešću zarazili su narod propali đaci i studenti, kojih je Crmnica imala dosta, a u docnije vrijeme skoro svi đaci. Svake neđelje i praznika, a kada im je zahtijevala potreba i radnim danima (pošto njima je više bilo stalo do propagande, a kamoli do rada) održavali su 'tajne' skupove i dogovore. Jednom rječju, porobili su bili prosti narod... Na osvit 13. jula prošle godine (n.k.) pripremili su mučki i kukavički ustanak na talijanske vojnike u Viru, koji su bili na spavanju, osjećajući se slobodni i ne sluteći što će se s njima zbiti te noći od onih ljudi sa kojima su istog dana jeli i pili. U ovom mrskom poduhvatu neke raniše, neke ubiše, a neke i žive u kući izgorješe. Toga su dana prigrabili svu vlast u Crmnici, što je trajalo 10-15 dana, dok se ponovo nijesu talijanske trupe pojavile među nama. Ovim postupkom navukoše Božji gnjev i sud nad našim nevinim narodom, te naša kitnjasta sela pretvoriše u zgarišta i opustješe. A oni - 'borci' sakriše se po šumama i ladovima, hraneći se obilno prikupljenom hranom."

Ikona svetog Joanikija, mitropolita i sveštenomučenika, rad ikonopisca Slavoljuba Radojkovića: Osamdeset sveštenika njegove mitropolije ostavili su kosti kod Maribora, Kamnika, Zidanog Mosta... a Joanikiju se ne zna ni grob

Komunisti su, piše dalje u svom izvještaju sveštenik Milo Plamenac, po Crmnici ubijali viđenije ljude, da bi ih posmrtno optužili da su bili špijuni, što im je prost narod u početku i vjerovao.

U februaru te godine partizani su u Boljevićima sazvali skup sela.

"Svako se morao odazvati pozivu i posjetiti skup, jer je kazna za nedolazak svakome bila jasna."

Zakazano je da se skup održi u crkvenoj kući, na seoskom groblju, neposredno pored saborne crkve Svetog Jovana i Svetog Nikole. Kada se narod iskupio, komunisti su konstatovali da je kuća mala, i da sastanak moraju da održe - u crkvi.

"Crkva je morala poslužiti te noći za neznabožački cirkus. Dim od cigareta ispunjavaše crkveni svod, a masa govornika se ređaše sa svete soleje, dokazujući narodu veliku korist od partizanskog pokreta. (...) Ova bogomolja od te noći pa do 29. (10.) marta - Cvijeti i nije otvarana, niti se u njoj služila služba Božija, jer je ovaj paroh (2.) marta (n.k.) napustio selo sa većinom svojih parohijana i pošao kod italijanskih vlasti u Viru, zatraživši od njih oružje da se bore protiv ovih narodnih ubica. Na Cvijeti, poslije oslobođenja, crkva je otvorena i poslije malog vodoosvećenja otslužena služba Božija uz veselo brujanje zvona, mada gotovo sva Crmnica bješe u rukama partizana..."

Ovaj dopis mitropolitu Joanikiju dostavio je arhijerejski namjesnik barski Pavle Radunović, sa propratnim pismom u kome kaže da izvještaj paroha boljevićko-limnjanskog "jasno ilustruje prokleti i više nigda nepovratni komunistički režim u Crmnici, od kog se mora zgroziti i gnušati svaki slovesni stvor koji i najmanje ima moralnih skrupula kod sebe."

Gledajući Lucifera oko sebe

Mitropolitu Joanikiju stizali su ovakvi izvještaji i iz drugih krajeva Crne Gore. Sve to se uklapalo u njegovo viđenje komunizma. On je znao da je Karl Marks, utemeljivač komunističke materijalističke ideologije, u svojim pjesmama veličao Lucifera (Satanu), da se Josif Visarionovič Staljin, svršeni bogoslov, jedno vrijeme potpisivao pseudonimom Demonošvili (izvedeno od riječi "demon"), da je Lenjin, koji je u Rusiju došao u oklopnom vozu iz Švajcarske, preko NJemačke, imao zadatak da bude ruski duhovni grobar i da je sasvim normalno što je on nakon revolucije 1917. godine i ubistva carske porodice u satanskom obredu podigao spomenik čovjeku koji je izdao Gospoda Isusa Hrista Judi Iskariotskom. Gledajući samog Lucifera oko sebe, mitropolit Joanikije, i dalje čvrsto stojeći na putu za Carstvo nebesko, 27. maja 1942. godine, očajan, napisao je okružnicu arhijerijskim namjesništvima svoje eparhije:

"Razorna komunistička akcija ostavila je strahovitu pustoš u moralnom, kao i materijalnom pogledu. Skrnavljenje crkava i manastira, nebrojeni zločini i pljačke imovine učinjeni od komunista-partizana to jasno ilustruju. Razumije se da se tako moralno stanje, upravo nemoralno i nenormalno mora liječiti, popravljati. Najglavnija dužnost u tome pripada sveštenicima. Popravljati dušu da bi se otklonila fizička zla. Zato sveštenici moraju udvostručiti sada svoje napore u vršenju svoje uzvišene pastirske službe. U svako doba: u crkvi, na skupovima i pri pojedinačnom dodiru sveštenici moraju poučavati vjerne, savjetovati, tješiti i pomoći. Zabludjelo ispraviti, bolesno liječiti, posrnulo i palo podići i ukrijepiti jevanđelskom silom."

Mobilizacija sveštenika u nacionalističke trupe

Mitropolit je od arhijerejskih namjesnika zatražio ozbiljan nadzor nad parohijskim sveštenicima, da stalno budu među parohijanima i da bez odobrenja ne napuštaju svoju dužnost.

"Od ovoga se izuzimaju oni koji po pozivu nacionalnih odbora imaju poći u nacionalne trupe. Oni su se dužni tamo odmah javiti, pošto prethodno o tome obavijeste svoga namjesnika, i vršiti isključivo sveštenopastirske dužnosti za duhovne potrebe nacionalističkih trupa. Jer, hvala Bogu, prestala je potreba da sveštenici učestvuju s puškom u ruci u borbi protiv partizana, a životna je narodna potreba, kao i crkvena, da se cjelokupnim svojim bićem posvete vršenju svoje svešteničke službe za olakšanje narodnih teškoća i njegov boljitak."

U isto vrijeme Mitropolit je vodio računa i o Pećkoj patrijaršiji. U ratu, oblast u kojoj je Pećka patrijaršija pripojena Albaniji, i ovaj manastir ostao je bez ijednog sveštenomonaha, tako da u njemu nije bilo moguće vršiti službu Božiju. Mitropolit Joanikije pisao je mitropolitu albanskom Hristiforu moleći ga da kod albanskih vlasti izdjejstvuje odobrenje da "mi odovud jednog od naših sveštenomonaha možemo poslati u taj manastir, kako radi vršenja bogosluženja, tako i radi njegovog održavanja i čuvanja njegovih svetinja i imovine".

Takođe, drugim dopisom, mitropolit Joanikije molio je mitropolita Hristifora da "blagoizvolite svojim visokim autoritetom podjejstvovati na nadležnom mjestu, da se pravoslavni Srbi iz Metohije, koji se kao internirani nalaze na teri-toriji Albanije, oslobode internacije kako bi njihovim povratkom kućama utrli suze i onako zaplakanim familijama i ublažili njihove teškoće i bijede".

Ženske u krvoločnom radu

A onda, opet, tih dana, nova okružnica arhijerejskim namjesništvima:

"Komunisti su najavili borbu i nepoštedno je poveli protivu svih duhovnih i moralnih tekovina našega naroda. Oni su objavili rat: Bogu, Svetoj Crkvi, Svetosavskim tradicijama, porodici, moralu i svemu onom čime smo se do sada ponosili.

U toj po zlu poznatoj, a po nedužno i nevino prolivenoj krvi za dugo i dugo pominjanoj i proklinjanoj komunističkoj akciji, naša omla-dina, zavedena od političkih i društvenih pustolova, odrođenih i zatrovanih međunarodnim i prevratničkim idejama, uzela je i uzima najaktivnijeg učešća. Po informacijama koje imamo, fizičke ubice mnogih i premnogih nacionalnih ljudi i prvaka, bili su baš mlađi ljudi, srednjoškolci, studenti i propali đaci. U tome dobar dio odgovornosti imaju i ženske, koje su se u krvoločnom radu takmičile sa svojim 'drugovima'..."

U ovoj okružnici Mitropolit traži od sveštenika da posebnu pažnju u svom radu posvete vaspitanju omladine, da bi koliko-toliko parirali komunistima.

Uprava manastira Kosijereva izvijestila je mitropolita Joanikija u junu 1942. godine da su komunisti opljač-kali ovaj manastir.

Mitropolit jedinu uzdanicu vidi u nacionalnim snagama i u drugoj polovini 1942. godine šalje oficijelna pisma ko-mandantu Narodne vojske Crne Gore i Hercegovine, pu-kovniku Baju Stanišiću, komandantu Limskog četničkog odreda, vojvodi Pavlu Đurišiću i predsjedniku Glavnog nacionalnog odbora, đeneralu Blažu Đuka-noviću.

Pisma pukovniku Baju, vojvodi Pavlu i generalu Blažu

"Za vrijeme strašne komunističke vladavine usađen je u narodnu dušu antireligiozni korov, koji još nije uništen. Potrebno je narod vratiti sa puta zablude na put istine, rodoljublja, pravde, vjere u Boga i hrišćanskog morala, svetinje doma, porodičnog morala i etičkih osobina, kojima se kroz vjekove odlikovao naš narod. Zato Vas molimo da izdate naređenje područnim arhijerejskim namjesnicima, odnosno parohijskim sveštenicima, da se svake nedjelje i praznika vrše bogosluženja i propovijedi po parohijskim crkvama...", pisao je đeneral Đukanović mitropolitu Joanikiju.

"Prošle godine muž mi je poginuo od zlikovaca-komunista, na pravdu velikoga Boga. Sigurno je negdje bačen u jamu, pošto nijesam još uspjela da mu nađem leš, iako za njim tragam evo tri puna mjeseca. Od pogibije moga muža Lazara živim od milostinje dobrih ljudi, pošto nemam nikakve imovine. Stoga molim Vaše Visokopre-osveštenstvo da mi izvoli udijeliti izvjesnu novčanu pomoć, i time me spasiti od gladi", tih dana je mitropolitu pisala i udovica Velika Vojvodić iz Cetinja.

Po nalogu mitropolitovom, sveštenik Radule Šćepanović, pisar Crkvenog suda mitropolije, obišao je parohije: grahovsku, vilušku, kosijerevsku, vučedolsku i tumansku. Sveštenik Šćepanović je u ovim parohijama boravio dva mjeseca, služio je službu Božiju i razgovarao sa narodom. Kada se vratio, podnio je Joanikiju izvještaj u kojem kaže da je ogromna šteta što u ovim parohijama nema paroha, jer i pored duge i konstantne komunističke akcije narod je, uglavnom, duhovno dobro učuvan.

Izvještaj mitropolitu, sa područja Grahovam podnio je i sveštenik dr Luka Vukmanović:

"... U Grahovu pa i u svim mjestima koja su pomenuta opažaju se strašne duhovne i materijalne posljedice komunističke vlade. U ovim mjestima je godinama slobodno širena komunistička propaganda. Strašne posljedice komunističkog režima su ipak imale i jednu pozitivnu stranu. Narodne mase su uvidjele da je to jedna zločinačka doktrina te se sada ponovo vraćaju Crkvi..."

Preljuba i blud u vinogradu Gospodnjem

U avgustu '42. mitropolit Joanikije šalje izvještaj Svetom arhijerejskom sinodu SPC:

"... Komunisti su ubili 13 sveštenika, mnogi sveštenici i svjetovnjaci nalaze se u internaciji i u zatvorima. Pošto se je posljednjih mjeseci javio i ojačao Nacionalni pokret, te su naši Nacionalisti zajedno sa Italijanskom vojskom razbili partizane i oslobodili Crnu Goru od komunističkog terora, prilike su krenule znatno na bolje..."

Komunsiti su iz Crne Gore zbrisali za Bosnu, ali posljedice su ostale.

"Nacionalno, srpsko i probuđeno Grahovo, davaće u nedjelju, 20. septembra t.g. u 11 časova prije podne, parastos strijeljanim žrtvama od strane komunističkog režima u Grahovu", obavijestio je nadležni Odbor Srbe Crne Gore, Hercegovine i Boke.

"Komunistička strahovlada i njen šesto-mjesečni krvavi režim u borbi za 'novi poredak' sijali su svuda smrt, pustoš i anarhiju, uništavali su sve one koji su mislili srpski i nacionalno, časno i pošteno. Produžujući tim putem da stvaraju 'novo društvo i nove ljude' ubijali su nemilice sve što je od vrijednosti i ugleda, misleći da će na taj način osigurati i učvrstiti svoju, na bratskoj krvi i nedjelima, zasnovanu krvavu vlast", pisalo je u ovom obavještenju, nakon podužeg spiska ubijenih.

"Pored mnogih teških poroka koje su komunisti unijeli u narod ubrajaju se: preljuba i blud", pisao je Joanikije novu okružnicu arhijerejskim namjesništvima. "U vezi sa žalosnim činjenicama preljube i bluda, koji se grijesi na našu sramotu i nesreću u potonje vrijeme strašno umnožiše u narodu našem ovim pozivamo hristoljubivo sveštenstvo naše, drage naše saradnike u vinogradu Gospodnjem da odmah ulože sve svoje snage da se ovome velikom zlu čim prije stane na put."

Mitropolitove muke s Italijanima

Mitropolit Joanikije u oktobru 1942. godine dočekao je u manastiru Ostrog, guvernera Crne Gore, armijskog đenerala Parcia Birolija. Pozdravio ga je biranim riječima. Posljedica tog dočeka bila je puštanje iz zatočeništva 400 Crnogoraca.

Mitropolit Joanikije više puta je slao dopise italijanskim vlastima u Crnoj Gori. Nekoliko puta je sa njima, kao ovo u manastiru Ostrogu, imao i susrete.

Štab prve armije, Komanda pozadine, 21. juna 1945. Mitropoliji crnogorsko-primorskoj: "Šaljemo Vam panagiju i krst, koji su pronađeni kod razbojnika, bivšeg mitropolita Joanikija. Smrt fašizmu-sloboda narodu!"

Ali Mitropolit je imao i problema sa Italijanima. NJihova kaznena ekspedicija, izvedena nakon trinaestojulskog ustanka, nije poštedjela ni crkve. Italijani su, tako, opljačkali ma-nastir Duljevo, više Budve, spalili konak i biblioteku manstira Reževići, oštetili crkvu Svetog Save u manastiru Gradište, opljačkali manastir Praskvicu i nastojatelja odveli u internaciju, opljačkali konak i crkvicu manastira na Prevlaci kod Tivta, zapalili konak manastira Bijela kod Šavnika i ubili majku jeromonaha koja je tu živjela, demolirali su Sabornu crkvu u Mišićima, u Spiču, crkvu na tvrđavi Haj-Nehaj kod Sutomora pretvorili su u kasarnu, demolirali su Eparhijski dom na Cetinju... Mnogo sveštenika su internirali. Italijani su i druge crkve koristili u vojne svrhe.

Vrhunac je, ipak, bio kad su komunisti 13. oktobra 1943. godine u manastiru Ostrog napali grupu nacionalnih boraca u kojoj su bili i Blažo Đukanović i Bajo Stanišić. Nakon peto-dnevne borbe uspjeli su da ubiju njih 23. Oružje su im dali - Italijani.

U znaku krsta i Crvenog krsta

Mitropolit je i dalje molio okupatora... Tih molbi je trebalo zaista puno, jer kad god bi komunisti napali okupatorske vojnike - a to su uvijek radili po sistemu: napadni iz zasjede pa bježi - stradali su nevini civili nad kojima je okupator vršio odmazdu.

"Kao posljedica komunističkog napada, koji je uslijedio prije nekoliko dana, strijeljano je u Cetinju 11 lica iz Crnojevića Rijeke, koji su prije ovog napada bili zatvoreni u Cetinju. Plač i lelek majki, supruga i nezaštićene djece strijeljanih razliježe se ulicama Rijeke, i taj plač para srca preostalih. Još u zatvoru na Cetinju ima Riječana, koji do 18 ovog mjeseca imaju biti likvidirani, ako se i najmanji napad komunista pojavi na našoj teritoriji", pisali su Riječani mitropolitu Joanikiju 15. decembra 1943. godine. Slijedi i spisak zatočenika i - molba Mitropolitu da se zaloloži za njih.

Crna Gora je bila puna izbjeglica. Gladnima je valjalo nahraniti gladne. Mitropolit Joanikije bio je predsjednik Društva Crvenog krsta. NJegov trud na zbrinjavanju izbjeglica je bezmje-ran. Ličnim obilascima i raspisima nastojao je da raspiri čovjekoljublje kod sveštenika i monaha svoje eparhije, da bi ga oni raspirivali u narodu. Jednom okružnicom, novembra 1942. godine, tražio je od svih paroha da osnuju odbore za socijalnu pomoć. U aprilu naredne godine tražioje od Svetog arhijerejskog sinoda SPC da "u saglasnosti sa Patrijaršijskim upravnim odborom dade mi odobrenje da po potrebi i uloge na štednju i crkveno-manastirske kapitale mogu upotrijebiti za spasavanje našega naroda od gladi, bolesti, golotinje i bosotinje". Nekoliko dana kasnije arhijerejskim namjesnicima je stavio u dužnost da od područnih paroha priberu članarinu za tekuću 1943. godiinu i da je uplate Društvu Crvenog krsta Cetinje...U službu je primio 33 sveštenika i sveštenomonaha izbjegla iz raznih krajeva Jugoslavije.

Brinući za duše svih ljudi svoje eparhije, posebno se zalagao da ponovo redovno vrši služba Božija u zatvoru na Cetinju. Bogosluženje u zatvoru je bilo obustavljeno zbog epidemije među zatvorenicima.

Sveštenici obrijane brade

Preosvećeni Joanikije na putu ka svojoj Golgoti: snimljen marta 1945. na Vučjaku. Uspeo je da pređe u Austriju, gde su ga Englezi zarobili i predali komunistima, koji su ga zatočili u Aranđelovcu, i ubili negde na Bukulji

U isto vrijeme, morao je arhijerejskim namjesnicima da šalje čak ovakav raspis:"Za činoobrazno nošenje sveštenstva postoji toliko Saborskih, Sinodskih i Arhijerejskih naredaba. Uzalud! Mnogi sveštenici i sada dolaze u varoš bez mantija, briju bradu i brkove što im daje veoma nedoličnu sliku. U varošima, nažalost, ima sveštenika-katiheta koji vjeronauku predaju djeci u civilu. Idu i dalje: dolaze i u crkvu bez mantija? To se dalje ne smije tolerisati..."

Sličan dopis poslao je i upravama svih manastira u eparhiji, jer i tamo primjetio opuštanje u duhovnosti, u vrlinama, što neminovno vodi raspusništvu.

Susret Joanikija sa Pekom Dapčevićem

Peko Dapčević: "Jesi li ti Joanikije Lipovac?"Mitropolit Joanikije: "Ja sam Joanikije mitropolit crnogorsko-primorski..."Peko Dapčević: "Nemaš prava da se tako predstavljaš! Na toj stolici sedeli su veliki i zaslužni ljudi, a ne izdajnici kao što si ti!"Mitropolit Joanikije: "Nemate pravo ovako da govorite sa mnom, jer sam iz italijanskog logora u Albaniji oslobodio Vašu majku!"Peko Dapčević: "I to je dokaz da si služio okupatoru!"

Mitropolit Joanikije odlučio je da ne čeka "narodnooslobodilačku" vojsku na Cetinju. Cetinje je napustio uoči ulaska partizana u ovaj grad, dakle uoči 13. novembra 1944. godine. Sa povećim zbjegom Srba, kao nekada patrijarh Arsenije Čarnojević, uputio se u tuđinu, u nepoznato. Sa njim je pošlo i šezdesetak sveštenika. Pošli su preko Podgorice, Sanyaka i Bosne, preko Slovenije ka Austriji. Po svoj prilici partizani su ih zarobili kod Zidanog Mosta.

Poslednji živi sveštenik kojeg je rukopoložio mitropolit Joanikije (avgusta 1942. godine u manastirima Reževići i Praskvica) Branko Marković, iz Crmnice, a u to vrijeme je živio u Vinči, u vaskršnjem broju "Svetigore" 1992. godine napisao je:

"Negdje 1951. g. ili 1952. ja sam zajedno sa o. Milom Plamencom, tada parohom petrovačkim, pošao u manastir Praskvicu gdje smo bili gosti oca Borisa Kaženegre, čini mi se posljednjeg iz one velike plejade velikih crno-gorskih kaluđera, dobrih duhovnika i još boljih junaka. Tu smo našli jednog mladića, kojeg sam ja znao još dok sam bio đak bogoslovije, koji je radio u Mitropoliji... Taj mladić je pošao sa Miropolitom kada je on napustio Cetinje. On nam je tada ispričao vrlo tužnu priču o hapšenju Mitropolita. Po toj njegovoj priči, a pričao je vrlo uvjerljivo, on je, zajedno sa grupom sveštenika, uhvaćen kod Zidanog Mosta, sproveden u Zagreb i priveden kod Peka Dapčevića čiji se štab nalazio u Zagrebu. Taj je mladić pratio Mitropolita i prisustvovao razgovoru. Peko je upitao Mitropolita:

- Jesi li ti Joanikije Lipovac?!!!

Na to mu je on odgovorio da je on Joanikije, mitropolit crnogorsko-primorski.

Na to je Peko grubo, povišenim tonom, uzvratio da on nema pravo da se tako predstavlja, jer su na toj stolici uvijek sjedjeli veliki i zaslužni ljudi a ne izdajnici kakav je bio on.

Na takvu Pekovu izjavu Mitropolit je uzvratio da on, Peko, nema pravo da tako sa njim postupa jer je on uspio da iz italijanskog logora u Albaniji oslobodi njegovu majku, i da je bio preuzeo sve da i njegovog oca Jovana Dapčevića (mislim da je Jovan Dapčević po činu bio đakon) oslobodi iz logora, ali ga je pretekla smrt.

Na tu vladičinu priču Peko je rekao da je i to dokaz njegove službe okupatoru. Taj mladić je tada još ispričao kako je Peko naredio da vladici skinu insignije i da je vladika zamolio da se krst vrati proti Iliji Popoviću, parohu i arhijerejskom namjesniku cetinjskom, jer je taj krst bio svojina prote Ilije..."

O končini mitropolita Joanikija postoji nekoliko posrednih svjedočenja. Jedno od njih objavio je profesor Svetozar Dušanić u kalendaru "Crkva" za 1991. godinu.

NJegov otac je 1941. godine, sa ostalim srpskim sveštenicima i njihovim porodicama prebačen iz ustaškog logora u Capragu, u Srbiju. Ubrzo se obreo u Aranđelovcu. Dodijeljen mu je stan u vili "Maler" u koju su 1944. godine, kada su ušli u Aranđelovac, partizani smjestili jedno odjeljenje OZNE. U sobe na mansardi te vile povremeno su dovodili grupe uglavnom mlađih ljudi koje su noću likvidirali u jednom potoku pod Bukuljom.

O končini mitropolita crnogorskog

"Jednog prazničnog dana, bila je nedjelja, kada se moj otac vraćao sa bogosluženja iz stare crkve pod Bukuljom, zatekao je u dvorištu vile 'Maler' grupu zatvorenika koji su bili 'izvedeni na vazduh'. Iz te grupe mome ocu pristupio je jedan stariji čovjek sa bijelo šiljastom bradom, u građanskom odijelu i rekao da je on Joanikije, mitropolit crnogorsko-primorski", pisao je prof. Dušanić.

Kada mu je o tom susretu ispričao otac, Svetozar je obavijestio mitropolita Josifa.

"Mitropolit Josif je poslije ovih obavje-štenja o mitropolitu Joanikiju intervenisao kod Aleksandra Rankovića, ali mu je Ranković odgovorio da on ništa ne zna."

Mitropolit Josif je preko Svetozara i njego-vog oca mitropolitu Joanikiju poslao jedno malo đebe, dva puta mu je slao i novac. Sveštenik Steva, Svetozarov otac, svakodnevno je slao mitropolitu Joanikiju kozije mlijeko, jer zbog bolova u stomaku nije mogao da jede zatvorsku hranu. U tome su mu pomagala dvojica partizana, koji su bili zarobljeni kao četnici: jedan nastavnik iz Niša i drugi berberin iz Bosne.

Kasnije je mitropolit Joanikije premješten u podrum vile "Savić" odakle su ga jedne noći odveli u potok pod Bukuljom i ubili.

Sa ovim svjedočanstvom poklapa se i svjedočanstvo sveštenika Branka Markovića:

"Kada sam 1958. godine premješten sa parohije barske na parohiju orašačku kod Aranđelovca saznao sam od moga namjesnika, sada pok. LJuba Radivojevića da je mitropolit Joanikije, zajedno sa posljednjim predsjednikom vlade crnogorske čijega imena se sada ne sjećam, doveden u Aranđelovac i zatvoren u vili koja se nalazi u neposrednoj blizini crkve bukovičke. Pričao mi je o. LJuba da mu je jedan stari sveštenik koji je kao izbjeglica živio u Aranđelovcu svako jutro donosio kozjeg mlijeka. Tu je nesrećni mitropo-lit Joanikije u Bukulji ubijen. Prota LJuba mi je još pričao da su neke drvosječe naišle na njegov grob koji je samo ovlaš bio zatrpan, pa su planinske bujice njegove kosti raznijele."

Grob u Bukulji, ovlaš zatrpan

Svjedočanstvo o mitropolitu Joanikiju objavio je u "Svetigori" i dr Aleksandar Nedok. NJemu je prota Jovan Lipovac, potonji mitropolit Joanikije, bio profesor u Prvoj muškoj gimnaziji u Beogradu. Sredinom juna mjeseca 1945. godine, kao vojnik sa fronta se vratio u Aranđelovac. Tu mu je S. M, daktilograf o armijskoj OZNI, kada je čuo koju je gimnaziju učio, rekao da je u ovdašnjem zatvoru profesor Lipovac:

"Upitao sam ga da li bih mogao da ga posjetim, na šta mi je odgovorio da je to zabranjeno i da je za mene bolje da to i ne spominjem. Na moje pitanje kako izgleda, rekao mi je da ga je vidjeo i da je u užasnom stanju, zaputšen, prljav, iscijepan, vašljiv i pun gnojavih rana. Poslije nekoliko dana, kada sam ga ponovo vidio, pitao sam ga za svoga profesora. S. M. mi je odgovorio da je mrtav, ali mi nije rekao na koji način, niti gdje je sahranjen."

Štab Prve Jugoslovenske Armije, Komanda pozadine, 21. juna 1945. godine uputio je Mitropoliji crnogorsko-primorskoj sljedeći dopis:

"Šaljemo Vam Panagiju i krst, koji su pronađeni kod razbojnika bivšeg mitropolita Joanikija. Smrt fašizmu - Sloboda narodu."

Tako je svoj ovozemaljski život završio Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije (Lipovac). NJemu, koji je mnogim ljudima spasio živote, nije se našlo čovjeka koji će pomoći.

Materijalističkim očima gledano, on je postradao. Osvetili su mu se oni protiv kojih se sve vrijeme rata borio.

Međutim, on je na život gledao idealističkim očima. Opredijelivši se za carstvo nebesko, a ne carstvo zemaljsko, on nije mrzio komuniste. Svim srcem se borio protiv njihove bogoborne doktrine. A oni su mu, nehotice, učinili najveću uslugu: okitili su ga vjencem mučeništva za Hrista.