SRPSKO NASLEĐE
   ISTORIJSKE SVESKE
   BROJ 11NOVEMBAR 1998.
SRPSKO NASLEDJE

"Borba" je, u utorak, 1. maja 1945. objavila tekst Milovana Đilasa "O crnogorskom nacionalnom pitanju". Mnogi ovaj tekst, bez sumnje pisan po Titovoj naruybini i diktatu, smatraju danom zvaničnog rađanja crnogorske nacije. Kako to izgleda kad se na nekoliko novinskih kartica poništi "istorijski rad" desetine vekova - pročitajte u tekstu koji prenosimo u celini
DAN KADA JE ROĐENA CRNOGORSKA NACIJA 1. MAJ 1945.
MESTO ROĐENJA BORBA ORGAN KPJ

pripremio: Dragan
Vlahović
"Nije samo 25 godina stare Jugoslavije pokazalo da je ,teorija' o jednom narodu maska za proširenje i učvršćivanje prevlasti šačice srpskih, tačnije beogradskih, bogataša. I sam početak ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, bilo je velika prevara", piše Milovan Đilas. Đilasova marksistička polazišta i danas se potežu među onim snagama u Crnoj Gori, koje traže odvajanje od Srbije, a paradoksalno je to što se crnogorski separatisti predstavljaju kao "antimarksisti" i "antikomunisti", dok su im puna usta Đilasovih teorija
Milovan Đilas (snimak iz dana kad se odrekao svojih marksističkih gledanja na postanak crnogorske nacije): Rat još nije bio završen kad je objavio svoj poznati tekst "O crnogorskom nacionalnom pitanju" - kome se toliko žurilo?

"Crnogorci su Srbi i nema nikakvog smisla niti treba dozvoliti cijepanje srpstva. I još dalje: Crnogorci ne samo što su Srbi nego su najčistiji Srbi, kolijevka srpstva. Kao opravdanje ovog stanovišta navodi se prošlost Crne Gore, NJegoš, narodna pjesma itd"... piše, između ostalog, Milovan Đilas 1. maja 1945. godine u partijskom organu "Borba".

Đilas ta "opravdanja" ne priznaje.

"Ali", piše dalje Milovan Đilas, "to je sve bilo do ovih dana. Sada su se, međutim, stekli uslovi da se konačno kaže da postoji i crnogorski narod i da je to najpravilnije rešenje jer se crnogorska nacija (onako kako je zapisano u marksističkom učenju) rodila sto godina kasnije od srpske".

Znači, kako je rekao tada svemoćni Josip Broz, a do njega svemoćni Milovan Đilas ispisao, rođena je crnogorska nacija.

Time je posredno nastavilo da živi razmišljanje velikih pristalica crnogorskog naroda i njegove posebnosti što dalje od srpskog Dominika Mandića, Sekule Drljevića, Savića Markovića Štedimlije Prvog pod okriljem Vatikana a ostale dvojice pod okriljem crvene Moskve. Naravno sve sa "naučnim objašnjenjem i obrazloženjem".

Posle velikih drama u svojoj političkoj karijeri Milovan Đilas se odrekao ovog svog teksta, ali nosioci visokih partijskih i državnih funkcija iz tog vremena nisu ni danas. Bez obzira na to što je podloga tog učenja uglavnom nestala sa istorijske scene u svetu, a manje kod nas. Podrumi Vatikana i danas nesmetano rade svoj posao preko raznoraznih zagovornika, a što je nekada crvena Moskva sada pocrvenela od Mekonaldsovih restorana njima to kao da uopšte ne smeta.

Objavljujemo taj tekst Milovana Đilasa iz vremena kada još ni Drugi svetski rat nije bio okončan uz opasku velikog srpskog pesnika Matije Bećkovića koji je rekao: "Kakva je to nacija od koje sam čak i ja stariji".

Milovan Đilas
O CRNOGORSKOM NACIONALNOM PITANJU

Istorija stare Jugoslavije, kao i iskustva ovog rata, rječito govore o tome da su u Crnoj Gori pretrpjele neuspjeh sve one političke grupe i partije i svi oni političari, koji su htjeli bilo da odvoje crngorski narod od srpskog naroda (zelenaši, separatisti), bilo da zbrinu individualnost Crne Gore i crnogorskog naroda. Šta je danas ostalo, na primjer, od pristalica šestojanuarske diktature u Crnoj Gori? Šta je ostalo od onih koji su se s šestojanuarcima slagali u crnogorskom pitanju (t.j. u tome - da to pitanje ne postoji i da ne smije da postoji), a koji su se čak kitili perjem demokratije (radikali, demokrati i drugi)? Ostali su žalosni ostaci, koji nemaju nikakvog korijena u crnogorskom narodu i koji, zahvaljujući upornoj borbi srpskog naroda u Srbiji protiv velikosrpskih hegemonista, sve više gube snagu i na onom izvoru odakle su je crpili - t.j. kod reakcionarnih velikosrpskih imperijalista. A doći će dan kada će i taj izvor potpuno presušiti i ti će razni "demokrati", sa četničkom kamom ispod gunja, biti dotučeni i pregaženi i ostati u narodu samo kao jeziva uspomena.

Mi ne mislimo da te ljude treba upozoravati na iskustvo stare Jugoslavije, na iskustvo ovog rata - da se nečemu nauče. Oni to nijesu ni kadri. Da su oni ma šta bili kadri da nauče, oni ne bi ni radili ono što su radili. Uostalom, svaki radi ne ono što hoće, nego ono što mora. A oni su morali da se biju za hegemoniju svim sredstvima, pa i italijanskim i njemačkim oružjem, jer su bili njeni nosioci i ideolozi. Ali utoliko prije treba da iz istorije uče nepokolebivi pretstavnici demokratije, nepokolebivi borci protiv okupatora, za bratstvo i ravnopravnost naroda. Oni ne smiju zanemariti pouke istorije, jer istorija, njen tok i razvitak, ustvari izražava težnje naroda.

Naučno skretanje sa pravog puta

Prema tome, svako kolebanje u crnogorskom nacionalnom pitanju - bilo u smislu razdvajanja Srba i Crnogoraca, bilo u smislu brisanja crnogorskog individualiteta - moglo bi da pokoleba narod i narodne mase, da ih skrene sa pravilnog puta borbe za njihova prava i demokratske slobode. Narod, istorija, nikada to ne bi ni zaboravili ni oprostili.

Već u staroj Jugoslaviji, naročito pred ovaj rat, bilo je očevidno da je crnogorski narod u svojoj ogromnoj većini učinio kraj s pristalicama kako potpunog odvajanja Crne Gore od Srbije, stvaranja samostalne crnogorske države, tako i s pretstavnicima bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, ujedinjenja po svaku cijenu - s nosiocima ideje srbiziranja, tačnije rečeno - srbijaniziranja crnogorskog naroda. Treba samo istaći da su i Jevtić i Stojadinović na izborima, upr-kos teroru, uprkos pomoći koju su u nacionalnom pitanju (t.j. u osnovnom pitanju) imali od tzv. demokratskih partija - pretrpjeli neuspjeh. Treba pri tom istaći da crnogorski narod nije tada jasno mogao doći do izražaja. I tzv. demokratske partije su se slagale s diktatorskim režimima u najvažnijem, t.j. u nacionalnom pitanju, u tome da Crnoj Gori ne treba ni dati ni priznati ma kakva nacionalna prava. Zato nije ni čudo što je per-janica srpsko-crnogorske "demokratije", Marko Daković, pomogao na izborima Jevtića - "radi" "spasavanja" "srpstva". Ovi "demokrati" su se tobože zgražavali nad surovim metodima režima, nad premlađivanjem stotina ljudi po zatvorima, nad masovnom klanicom na Belvederu i drugim mjestima, ali su, istovremeno, pozivali na poštovanje hegemonističke žandarmske zakonitosti, na mir i poslušnost, na "legalne", "dozvoljene" oblike borbe. U duši i među sobom, oni su likovali što se režim tako obračunava s uzmućenim narodom i narodnim pokretom... Ali tek je rat zderao s njih masku i natjerao ih da otkriju svoj pravi lik, - lik ljudi koji su ogrezli s okupatorom u sve zločine i postali izvršioci njegove volje, da bi spasili hegemoniju. Hegemonija se poklopila s okupatorom, s fašizmom.

Ujedinjenje sa Srbijom - prevara

Nije samo 25 godina stare Jugoslavije pokazalo da je "teorija" o jednom narodu maska za proširenje i učvršćenje prevlasti šačice srpskih, tačnije - beogradskih bogataša. Sam početak - ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, bio je velika prevara. Nekoliko intelektualaca - neki u iluzijama da rade veliku i plemenitu stvar, a neki direktno plaćeni i iznajmljeni - u trenutku kada su srpske trupe već čvrsto držale vlast u svojim rukama, pozvali su iz svakog sreza po nekoliko "provjerenih" pristalica, bez znanja i pitanja naroda, i proglasili "Veliku" podgoričku "narodnu" "skupštinu", koja je podastrla Aleksandru parče hartije, u kome je proglašen kraj nezavisnosti Crne Gore i bezuslovno priključenje Srbiji. - Od tada su se reakcionarni režimi u Crnoj Gori služili metodom zobnice i kamyije - zobnicu za pojedine prodane bjelaško-zelenaške politikante, a kamyiju za crnogorski narod.

U Crnoj Gori nije tada bilo sile koja bi organizovala i povela narod u borbu. Došlo je do spontanih seljačkih pokreta, koje su pokušali da iskoriste reakcionarne, protalijanske pristalice starog režima kralja Nikole i koje je novi režim kralja Aleksandra, poslije tri-četiri godine, uspio da uguši pogromima, ubistvima i teškim robijama.

Ako je takav bio početak života Crne Gore u staroj Jugoslaviji, kraj je bio još žalosniji, doduše s jednom krupnom razlikom - što je sada u Crnoj Gori, kao i u ostalim zemljama Jugoslavije, postojala snaga kadra da povede narod, i što je u ratu bio Sovjetski Savez, čije je učešće izmijenilo lice svjetskog sukoba. Pristalice starog režima, pristalice separatizma, na čelu sa Sekulom Drljevićem, odmah poslije okupacije stavili su se u službu Italijana. Oni drugi, t.j. nosioci teorije o jednom narodu, mahom su pošli s Dražom Mihailovićem, t.j. s Italijanima i Nemcima. Oni su imali više iskustva od prvih, za njima je stajao stari aparat i "legalna" izbjeglička vlada koja je boravila kod saveznika. Oni su sebe smatrali majstorima "taktike", - majstorima krvave vještine da se sarađuje s okupatorom, da se okupatoru obezbijedi mir i red i slobodno raspolaganje s trupama za Istočni front i druge frontove, da se sarađuje sa separatistima protiv partizana, da se raspiruje građanski rat po receptima Ovre i Gestapoa, a da se istovremeno galami o srpstvu i potajno "ćućori" o vezama i prijateljstvu sa saveznicima, pa čak i sa Sovjetskom Rusijom. Ali ta "taktika" ih je najzad ostavila bez korijena u narodu. Crnogorski narod je, u okviru borbe svih naroda Jugoslavije, zbrisao s lica zemlje i njih i njihovu separatističku sabraću.

Kako se ujedinio crnogorski narod

Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod ne samo što je ustao protiv okupatora, nego nije pošao ni za onim strujama koje su htjele bilo da ga odvoje od Srba (bivši zelenaši, separatisti, "federalisti"), bilo da ga liše njegove, posebne, nacionalnosti (bivši bjelaši, ujedinjaši, "demokrati" raznih boja). Saradnja i jednih i drugih s okupatorom, igrala je presudnu ulogu, kao najdrastičniji izraz njihovih protivnarodnih namjera i postupaka. Ali sve se ne može svesti samo na to - kako to misle neki reakcionari koji danas "osuđuju" "taktiku" Draže Mihailovića kao nedovoljno "vještu". NJihova saradnja s okupatorom do kraja je ujedinila crnogorski narod, ubijedila ga jače od ičega u reakcionarne namjere (i bjelaša i zelenaša), protiv čega je crnogorski narod i ranije vodio borbu.

Crnogorski narod je pošao svojim putem, t.j. putem borbe protiv okupatora - u zajednici sa Srbima, sa svim narodima Jugoslavije; putem borbe za istinsko nacionalno oslobođenje - za ravnopravnost u novoj državi koja treba da se rodi iz narodnog ustanka protiv zavojevača. Na tom putu, on je zajedno sa svojom braćom iz ostalih zemalja Jugoslavije, u okviru opštesavezničkog rata protiv NJemačke i njenih vazala, porazio okupatora, a u svojoj kući obračunao kako s okupatorskim najamnicima-separatistima, tako i s najamnicima-hegemonistima. Crnogorski narod je smogao toliku snagu baš zbog toga što je išao tim putem, i dok bude išao njime (a on će nesumnjivo ići), moći će da pobjeđuje sve svoje protivnike i da, s ostalim narodima Jugoslavije, na unutrašnjoj i spoljnopolitičkoj liniji koja je pod rukovodstvom druga Tita pobijedila u ovom ratu - bude nepobjediv.

To je iskustvo crnogorskog naroda i njegovog oslobodilačkog pokreta, i to ne samo iz doba stare Jugoslavije, nego, što je još značajnije, iz ove velike vojne za slobodu, iz ove borbe na smrt i život. To je iskustvo oslobodilačkog pokrta Jugoslavije s crnogorskim nacionalnim pitanjem. Ko god zanemaruje to iskustvo, ko makar za tren zaboravlja na njega, osuđen je na žalosnu sudbinu pomenutih neprijatelja crnogorskog naroda, neprijatelja nove Jugoslavije.

 

Faksimil teksta Milovana Đilasa "O crnogorskom nacionalnom pitanju" od 1. maja 1945.

Ko to kaže, ko to laže

Nacionalna ravnopravnost crnogorskog naroda, koja se izražava u federalnom položaju Crne Gore u Jugoslaviji, nije, dakle, produkt nečije milosti, dobre volje ili uviđavnosti, nego uporne borbe crnogorskog naroda, svih naroda Jugoslavije. Udariti, ma u kom obliku, na ta krvlju stečena prava, ne znači ništa drugo nego raditi za povratak na staro, ići putem koji je mnoge doveo na pozicije okupatora, na pozicije neprijatelja naroda.

Ko danas još postavlja pitanje Crne Gore? Ko to pitanje smatra neriješenim? Isti oni ljudi koji su dvadeset i pet godina bili nosioci ideje jednog naroda, jedne nacije, isti oni koji su u ovom ratu, kao saradnici okupatora, bili poraženi i na tom pitanju. O tom pitanju govore i u dnu duše ga smatraju neriješenim definitivno i neki pripadnici -iz Crne Gore - bivših srpskih građanskih - "seljačkih", "demokratskih" partija, koji su inače učestvovali u borbi protiv okupatora, neki s manje, a neki s više kolebanja. Valja uz to naglasiti da tzv. srpske demokratske (građanske i "seljačke") partije (računajući tu i republikance i tzv. leve zemljoradnike), nijesu ni do današnjeg dana javno i nedvosmisleno priznale nacionalnu posebnost i prava Makedonaca i Crnogoraca. Očevidno, mnoge vođe tih partija su još vezane pupčanom vrpcom za staro stanje i stare odnose u kojima su se začeli i formirali.

Koji su argumenti protivnika (i onih koji se kolebaju i kojima nije jasno) protiv prava Crnogoraca na federalni položaj, protiv posebne crnogorske nacionalnosti?

Prvi argument: Crna Gora je pasivna i kao posebna jedinica ne može da živi. Ovim argumentom najčešće su se služili hegemonisti stare Jugoslavije. On ne vodi nikakvog računa o nacionalnim pravima, o nacionalnosti Crnogoraca, nego prelazi preko svega toga ćutke, uzima pasivnost Crne Gore kao "nepobitan" fakt i hoće - htio to crnogorski narod ili ne - da ga "prisajedini", da bi ga spasio od bijede. Gledati problem ovako, ustvari znači gledati očima starih pljačkaških režima Jugoslavije, u kojoj je bilo malo il' nimalo nepasivnih krajeva. Isti ti režimi uzimali su iz "pasivne" Crne Gore više poreza, nego što se iz državnih rashoda na nju trošilo. Crna Gora može biti pasivna samo privremeno i relativno, t.j. u odnosu na druge, bogatije pokrajine. U Crnoj Gori ima malo ziratne zemlje, ali Crna Gora može da proizvodi meso preko njenih potreba, da razvije ribarstvo, proizvodnju zejtina, duvana, vina, itd., a da i ne govorimo o mogućnostima razvitka rudarske i druge industrije. Između federalnih jedinica Jugoslavije neće biti carinskih pregrada, pa prema tome - neće biti nikakvih smetnji za razmjenu produkata. Crna Gora u prošlosti nije dobijala nikakve pomoći, nego je s nje ubirano, i to su radili baš oni koji su se krili iza teorije o pasivnosti. Sve zavisi od toga na kakvoj se ko poziciji nalazi. Ako se na granice među federalnim jedinicama ne gleda kao na zidove koji dijele, nego kao na karike koje vezuju; ako se na privredna pitanja nove Jugoslavije gleda kao na cjelinu koja treba da se planski razvije u interesu svih naroda, a ne ove ili one grupe jedne nacije; ako se misli da će se Jugoslavija privredno jačati i osamostaljivati, a ne zaostajati i prodavati - onda ... onda o pasivnosti Crne Gore ne može biti ni govora.

Nemoj neko Srbe da mi dira

Crna Gora je, razumije se, danas u teškom položaju, usljed ogromnih žrtava koje je dala za slobodu nove Jugoslavije, usljed neviđene pustoši koju je rat u njoj ostavio. Ona će morati dugo da dobija pomoć od bratskih jedinica, dok se, poslije svih strahota, opre na noge. To je i prirodno i razumljivo. I srpski narod je već učinio mnogo što-šta da pomogne svojoj braći, a zimušnji napori seljaka i omladine iz užičkog kraja za pomoć Crnoj Gori spadaju u najdirljivije primjere kovanja bratstva među narodima Jugoslavije. Uostalom, da Crna Gora i nema sopstvenih uslova za razvitak, to ne može ni u kom slučaju opravdati težnju da ona bude "prisajedinjena", t.j. ugnjetena. NJoj bi trebalo pomoći i razviti je, a ne - pritisnuti je i zaustaviti njen svestrani nacionalni razvitak.

Drugi argument: Crnogorci su Srbi i nema nikakvog smisla niti treba dozvoliti cijepanje srpstva. I još dalje: Crnogorci ne samo što su Srbi, nego su naj-čistiji Srbi, kolijevka srpstva. Kao opravdanje ovog stanovišta navodi se prošlost Crne Gore, NJegoš, narodna pjesma itd.

Crnogorci, nesumnjivo, pripadaju srpskoj grani južnoslovenskih plemena i naroda. U prošlosti, u osamnaestom, pa i na početku devetnaestog vijeka, Srbi u Srbiji bili su raja pod Turcima, Crnogorci - dijelom raja a dijelom slobodni seljaci u stalnoj borbi protiv Turaka. Jedinstvena religija je bila idejni oblik u kome se odvijala borba jednih i drugih protiv turskog feudalizma (krst protiv polumjeseca). Sasvim je razumljivo da su kod pravoslavne raje, iste po istorijskim tradicijama, i srodne po jeziku i običajima, postojale i iste težnje za oslobođenjem i jedinstvom u borbi. Ali putevi razvitka ka naciji, bili su, kod jedne (u Srbiji) i kod druge (u Crnoj Gori) različiti.

Ovdje treba, ukratko, objasniti zbog čega Crnogorce smatraju "najčistijim" Srbima, Crnu Goru "kolijevkom" srpstva. Crna Gora, boreći se stoljećima protiv Turaka, bila je, za seljaštvo srpskog porijekla, ognjište slobode, čuvar starih istoriskih tradicija. Crnogorski seljaci, seleći se u druge krajeve (naročito u Srbiju), prenosili su duh otpora protiv turskog (islamskog!) feudalizma, bili su nosioci srpskih tradicija. Sa stvaranjem srpske nacije oni su se, nalazeći se zajedno sa srodnim seljaštvom, kada je otpočelo formiranje srpske nacije, u nju ulili i sa njom stopili. Kolijevka ustaničke borbe protiv Turaka, na taj način se, u svijesti ugnjetenih narodnih masa pretvarala u kolijevku srpstva; uporno, čisto čuvanje tradicija, koje su služile kao idejna osnova borbe, stvaralo je pretstavu o Crnogorcima kao najčistijim Srbima (što su oni u pogledu tradicija i bili). O formiranju nacija - srpske i crnogorske - u to vrijeme, razumije se, ne može biti ni govora. Ali iz gornjih činjenica su ljudi, koji nijesu znali zakone formiranja nacija, koji nijesu shvatili suštinu nacionalnog pitanja, izvukli zaključak da su Crnogorci "najčistiji" Srbi, Crna Gora "kolijevka" srpstva. To je poslužilo kao idejna osnova, kao opravdanje za prisajedinjavanje Crne Gore, za osporavanje nacionalnih prava Crnogorcima.

Danas bez razlike. A sutra?

Srpski narod u Srbiji, na početku devetnaestog vijeka, počeo je da se pretvara u modernu naciju. Taj period pada uporedo sa stvaranjem samostalne države i - bez čega moderne nacije nije ni moglo biti - sa kapitalističkim razvitkom (koji je, kao i nacija i nacionalna svijest, počeo da se razvija najprije u Vojvodini, pa tek u Srbiji). Srpske nacionalne manjine (u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj) nijesu imale nikakvih uslova za razvitak u neku posebnu naciju: ekonomski su bile nepovezane, bez jedinstvene teritorije - razbacane i izmiješane s drugim narodnostima. Zato su se one, prirodno, orijentisale ka srpskim državama Srbiji i Crnoj Gori (proces formiranja Crnogoraca u naciju bio je tada tek u začetku). Te manjine su postale, tako, dio srpske nacije, prije no što su se Crnogorci pretvorili u posebnu naciju i sasvim je razumljivo što one ni dan-danji ne prave i ne osjećaju razliku između Crnogoraca i Srbijanaca, pripadajući po svom osjećanju i jedinima i drugima.

Turska, koja se usjekla preko Sanyaka izmeću Srbije i Crne Gore baš u vrijeme kad se u Srbiji stvarala nacija, a u Crnoj Gori još nije bila počela da se stvara, omela je spajanje i ujedinjavanje jednih i drugih u jednu nacionalnu jedinicu, do koje bi, možda, i došlo da je razvitak išao jednovremeno. Srbi i Crnogorci su jednog (srpskog) narodnog porijekla, jednog korijena, ali je razvitak u nacije, razvitak nacionalne svijesti, išao različitim putevima. Iz činjenice da su Srbi i Crnogorci jednog porijekla, građanski teoretičari i sitnoburžoaski političari, koji ne shvataju suštinu nacionalnog pitanja i zakone formiranja nacija, izvukli su zaključak o jednoj naciji, zaključak koji je ustvari bio ideološka osnova i opravdanje hegemonizma.

POSLEDNJA ŽELJA MILOVANA ĐILASA

Matija Bećković na Televiziji Kragujevac 14. novembra 1998. prepričao je razgovor vođen sa Milovanom Đilasom neposredno pre njegove smrti. Njegove reči zabeležio je novinara Dragan Alempijević.

Prema sopstvenim rečima, akademik Matija Bećković u subotnjem intervjuu Televiziji Kragujevac po prvi put je ispričao "ličnu stvar" iz svog prijateljovanja sa Milovanom Đilasom dok je on bio gonjen. U Đilasovim dubokim godinama razgovarano je i o smrti.

- Govorio sam mu da bi on trebalo da se sahrani u svom selu, u grobnici oca i majke, i da se sahrani sa sveštenikom - rekao je Bećković.

Đilas mu je odgovorio:

- Neće oni meni dati u grob.

- Kako neće? Ko još kome brani da uđe u grob? - zapitao se Matija.

- Ne znate Vi naš narod - uporno je ponavljao Đilas, na šta mu je Bećković rekao da o tome ne misli i da je u tom kraju on najpoznatija ličnost, te da su "prošla ta vremena i da se on vraća tamo odakle je pošao pre 80 godina sa tolikom sudbinom i istorijom i da to neće nikome pasti na pamet".

- Ne znate vi naš narod. A sveštenik će mene da grdi i da psuje - bio je uporan Đilas.

- Neće, kako da Vas grdi sveštenik. On će na Vašem grobu da vrši onaj obred koji je vršio i vašem ocu i Vašem đedu. Nema tu ništa novo, to je davno smišljeno šta se čini kada neko umre i najveća bruka ovih poslednjih decenija je bila što smo mi smišljali šta da radimo sa čovekom kada umre - rekao mu je poznati akademik.

- A da li Vi meni obećavate, ako on počne mene da psuje da ćete ga preki-nuti? - upitao je Đilas.

- To neće biti, ali ako bude počeo prekinuću ga - obećao je Bećković.

Kada je Đilas umro njegov sin Alek-sa našao je na njegovom stolu oporuku u kojoj je rečeno da o sahrani brine sin Aleksa, a ako on ne bude u prilici da on moli da to učini Matija Bećković.

- A on je znao šta ću ja uraditi i šta ću ja učiniti. Ali se samo poslužio našim prijateljstvom da dođe do groba svoga oca i da bude sahranjen po našem pravoslavnom srpskom običaju. Tako je i bilo. Ja sam tu njegovu volju poštovao. Smatram da je on i time pokazao da je bio jedna jedinstvena ličnost - zaključio je Bećković.

Kao ilustracija različitih puteva razvitka Srbije i Crne Gore može da posluži politika Obrenovići. Tada se u Srbiji već bila formirala nacija i Obrenovići (počinjući s Mihailom) već ispoljavaju tendencije da "pripoje" Crnu Goru. To je uočio i Svetozar Marković, koji je sjajno razotkrio namjere Obrenovića da povećaju broj podanika. (Kralj Nikola je, kasnije, iz istih pobuda, takođe isticao srpstvo - Prizren, Kosovo, Hercegovinu, itd., iako je u to vrijeme već bio poodmakao proces formiranja Crnogoraca kao nacije.) Nasuprot toj i takvoj težnji nekih slojeva tadašnjeg srpskog građanstva i birokratije, u Crnoj Gori se ispoljava težnja za ujedinjenjem (NJegoš, Marko Miljanov), - tamo još nema formirane nacije, nacionalne svijesti, i te težnje su samo izraz davnašnjih želja narodnih (seljačkih) masa da se ujedine u odbrani od turskog feudalizma sa jednoplemenom srpskom pravoslavnom rajom (koje više nije bilo i koja se već bila pretvorila u naciju!) u Srbiji. Prema tome, tendencija koja je dolazila iz Srbije (od druge polovine devetnaestog vijeka, od vladajućih krugova), nije istovjetna sa onom u Crnoj Gori. U Srbiji se već radi o proširenju teritorije, povećanju broja podanika, u Crnoj Gori - o slamanju osmanlijskog mača koji stalno visi nad glavom, o seljačkoj masi koja se tradicionalno osjeća srpska, i koja je tek bila počela da se pretvara u posebnu naciju.

Stvaranje nacije jer tako pobednik hoće

Stvaranje nacije u Crnoj Gori počelo je čitavo stoljeće kasnije nego u Srbiji. Ovdje su postojali sasvim drugi i svi uslovi (teritorija, ekonomska povezanost i dr.), kojih nije bilo kod manjina u Bosni i Hercegovini. Proces formiranja crnogorske nacije i dan-danji traje, a u ovome ratu posebna crnogorska individualnost, ispoljavanje nacionalne svijesti i nacionalne osobitosti, najoštrije su došli do izraza. Ovaj rat, u izvjesnom smislu, označava kulminacionu tačku procesa formiranja Crnogoraca u posebnu naciju, posebnu nacionalnu individualnost.

Po plemenskoj tradiciji oni se osjećaju, a i jesu, Srbi (srpska plemena u Srednjem vijeku, srpska raja, srpski narod pod Turcima), ali su oni u nacionalnom pogledu danas i nešto posebno, svoje, crnogorsko (kao što i npr. Srbi iz Srbije nijesu Crnogorci i ne osjećaju se takvima). Gledajući stvar tako, kroz istoriski razvitak, sasvim je razumljivo zašto se Crnogorci nacionalno danas osjećaju nečim posebnim (ne osporavajući da su Srbi po tradiciji, po porijeklu), zašto osjećaju kao pravilno i prirodno kad ih se naziva crnogorskim narodom (nacijom) i smatraju federalni položaj kao sasvim nužan, prirodan i razumljiv.

Ali taj položaj, jedino, nije prirodan i razumljiv okorjelim hegemonistima u Srbiji, njihovim slabim i neuticajnim agentima u Crnoj Gori. Taj položaj, nažalost, još nije jasan ni mnogima koji nasijedaju hegemonistima i koji se još nijesu oslobodili konzervativnog i konzerviranog mišljenja, nataloženog u toku dugog vremena, - mišljenja koje ne vodi računa o različitim putevima razvitka Srba (u Srbiji itd.) i Crnogoraca, i o različitim epohama u formiranju jedne i druge nacije (prva u vrijeme tzv. liberalnog kapitalizma, druga - u najvišoj fazi kapitalizma, u imperijalizmu).

Ko negira crnogorsku individualnost

Tako sada stoje činjenice. A o budućnosti se može nagađati. Neki vele da će između Crnogoraca i Srba u Srbiji, bez hegemonije i hegemonista, brzo doći do ujedinjenja, do stapanja. Bilo bi, razumije se, smiješno osporavati takvu mogućnost. Ona se teoretski ne može osporiti ni za narode koji su srodni kudikamo manje. Ali ona, tim prije, ne može biti argumenat da se vještački, t.j. silom, briše crnogorska individualnost. Pretjerano isticanje, forsiranje gornje pretpostavke, kako to danas neki rade, krije u sebi potajne hegemonističke želje i snove o vaskrsu šestojanuarske "slave" i "veličine" ili ide njima na ruku. Opravdanije je misliti (s teoretske tačke gledišta), da će se Crnogorci, u slobodi, još snažnije, još izrazitije ispoljiti kao posebna individualnost. Ali to ispoljavanje, pod uslovima nove Jugoslavije kakva ona treba da bude, neće ih udaljavati od Srba u Srbiji, pa ni od Hrvata, i drugih, nego - primicati, približavati, s njima zbratimljavati. Uostalom, zar iskustvo ovog rata, tako bogatog u svakovrsnim poukama, ne govori da su baš u njemu, ispoljavajući snažnije nego ikad u svojoj istoriji svoju nacionalnu individualnost, Crnogorci našli zajednički jezik sa Srbima u Srbiji i postali jedni drugima bliži nego ikad ranije. Prema tome, borba za slobodu i ravnopravnost crnogorskog naroda, za slobodno, otvoreno isticanje njegove nacionalne individualnosti i za poštovanje njegovih federalnih prava, jedini je put za zbližavanje, sjedinjavanje, za stvarno bratstvo srpske i crnogorske nacije, koje su proizišle iz srpskih plemena.

Dok se Crnogorci ne stišaju

Treći argument: Crnoj Gori (za sada!) treba dati federaciju iz političkih razloga, ali ne treba - ne dao bog! - govoriti o posebnoj nacionalnosti. Federaciju - kao privremenu mjeru - dati dok se Crnogorci ne stišaju, dok ne izžive svoju posebnu državnost koju su imali, dok se ne oslobode snažnog provinciskog osjećanja. Za ljude ovih shvatanja federalni položaj Crne Gore već unaprijed je smišljen kao manevar, kao privremeno zlo koje se mora trpjeti zbog "komunističkih zabluda" i "tvrdoglavosti" komunista koji "izmišljaju" nacije i guraju, za sada, na cijepanje, slabljenje srpstva, jer se boje hegemonista kao djeca bauka i u svemu vide prste starih režima i partija, povampirivanje hegemonizma. Ti ljudi vele: neka sad bude federacija, neka je đavo nosi, a istovremeno napominju - da ne bi trebalo upotrebljavati nazive: crnogorski narod, crnogorska nacija.

Ovo shvatanje, makar bilo i dobronamjerno, nije ni dobro ni pravilno. Ni ono nije raskrstilo sa starim pojmovima, starim tradicionalnim gledanjem na nacionalno pitanje, na problem formiranja nacija, na način rješavanja nacionalnog pitanja. Mi komunisti nijesmo za federalnu Crnu Goru ni iz kakvih "političkih" razloga (t.j. iz potrebe za privremenim manevrom) niti mi - cijepamo srpstvo. Mi smo za to, jer smo uvjereni, znamo da to hoće crnogorski narod, a on to hoće jer se osjeća, jer jeste nešto posebno, posebni, drukčiji "Srbi" od svih Srba, -Crnogorci. A tradicionalno srpstvo cijepaju oni koji su htjeli da ga uprljaju saradnjom sa okupatorom, koji pričaju o Srbima (u Srbiji) i Crnogorcima kao o jednom narodu, a istovremeno reže protiv Crnogoraca u centralnom državnom aparatu, govore da su Crnogorci gori od ustaša i psuju majku crnogorsku djeci koja su prebačena u Beograd da budu zbrinuta. Srpstvo cijepaju oni kukavni, izlapjeli starci koji su preostali iza kralja Nikole i koji su proglašavali Crnogorce Crvenim Hrvatima i radili na tome da zauvijek iskopaju jaz između dva naj-bliža, dva najrođenija brata.

Brat brata izneveriti neće

Ne treba očekivati da će se hegemonisti pomiriti s nacionalnom ravnopravnošću Crne Gore. Oni i prisajedinjavanje autonomne Vojvodine i autonomnog Kosova i Metohije smatraju kao prvi korak ka prisajedinjenju bez autonomije. Ali oni se varaju, i to ne prvi put, a - ni posljednji; autonomija će ostati, ti krajevi se ne prisajedinjavaju da bi se ojačala hegemonija, nego se prisajedinjavaju jer to odgovara interesima i srpskog naroda u Srbiji i stanovnika tih oblasti. Hegemonisti bi takođe htjeli da prisajedine Crnu Goru kao srpski (srbijanski) dio - federacija, kao oblik jedinstva, premalo im je; a zatim bi došla Makedonija, odnosno "Južna Srbija", poslije - Bosna (koja je "uvijek" bila srpska), itd., dok se ne bi vratilo ono odakle se počelo, t.j. 1918, šesti januar i ostalo...

Ali srpski narod ne misli tako. NJemu je do bratstva sa drugim narodima a ne do njihove hegemonije, koja mu je uzela čak i one slobode koje je imao prije Prvog svjetskog rata, a najzad dovela Nijemce, Nedića, LJotića, Dražu Mihailovića. On danas ratuje, lije krv na frontovima i lišava se svega radi pobjede nad neprijateljem, radi novog života, radi istinske demokratije. On voli crnogorski narod jer je u njemu našao najbližeg ratnog druga koji krvari s njim po frontovima, jer zna da rođeni brat nikada neće brata iznevjeriti. Srpski narod se raduje što su Crnogorci, zajedno sa Srbima (iz Srbije), zajedno i s ostalim Jugoslovenima, počeli da na ruševinama zidaju novi dom, u kome će živjeti zajedno, na zajedničkoj njivi, pod istim krovom, bez slugu i gospodara, i - ovoga puta - bez "oslobođenih" i "oslobodilaca", kao slobodni i ravnopravni članovi velike zajednice.

 

 
| vrh strane | sadržaj broja |  

PRVI BROJ SRPSKOG NASLEĐA IZAŠAO JE IZ ŠTAMPE NA BADNJI DAN LETA GOSPODNJEG 1998.


[ novi broj | arhiva | kontakt | promena jezika ]
webmaster@srpsko-nasledje.co.yu


Copyright © 1998. NIP „GLAS“