Znamenite Crnogorke u narodnom pamćenju: Žene od kamena

SRNE I LAVICE

Pridedila: Kristina Vlahović

„Kad ove žene nisu sasvim utučene bedom mučnog života, nesporno su najotmeniji tip južnoslovenske žene... Jedva da gde ima žena, seljanki iz prostog naroda, koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke.” (Jovan Cvijić)

T. Valerio, "Čuvarka oružja ispred manastira": Gorske vile u "slobodarskom ratnom logoru"

Ovo nije priča o salonskim ljepoticama, što zavode i stasom i glasom, ovo je priča o ženama od kamena, o srpskim Spartankama, nastalim u ratnim vihorima i neprestanoj borbi sa neumoljivim i surovim zakonima prirode na prostorima Crne Gore u minulim vjekovima. NJihova lica su bila posebne divlje ljepote, nosile su u sebi snagu i ćutanje kamena, na njima su počivale kuće, narod i slava i hrabrost Crnogoraca. Muškarci su bili zaduženi za odbranu časti i slobode, a one za sve ostalo, za svijeću u domu, za vatru na ognjištu, za toplinu koja grije i okuplja, za gajenje slobodarskog duha u djeci.

Žena u staroj Crnoj Gori je bila mitska žena, muza bitaka i proročica pobjeda, njenu ratničku i iskonsku snagu slave pjesme, priče i legende.

Crna Gora je u razdoblju od nekoliko vjekova bila slobodarski ratni logor, koja nije htjela ni mogla da upozna ropstvo. U takvim uslovima neprestane borbe formiraju se običajna i etička pravila shatanja života, ona se strogo čuvaju i prenose sa koljena na koljeno kroz vjekove i decenije. Pokoljenje izvire iz pokoljenja, dodajući iskustvo i tekovine svoga doba ali strogo čuvajući nasljeđe. Kult čojstva i junaštva strogo se i po cijenu života održava kroz vjekove.

Zato ni Crnogorka nije mogla da ima neka druga shvatanja i poglede na život nego što je imao njen otac, brat i muž. I - ako po prirodi nježna, ona je svojim osjećanjima prema ocu, bratu, mužu i sinu odana bez rezerve, čak do krajnosti da negira sebe, jer je veća ljubav prema njima nego prema sebi.

Jovan Cvijić kaže "Kad ove žene nisu sasvim utučene bedom mučnog života, neosporno su najotmeniji tip južnoslovenske žene". Ili: "Jedva da gde ima žena, seljanki iz prostog naroda, koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke".

Vođe kao i žene dolaze iz naroda. Crna Gora je živjela svoju usamljenost u vječnoj borbi sa svim stihijama daleko od "velikog svijeta" ispunjenog zadovoljstvom i uživanjima. Iz te dostojanstvene usamljenosti moraju iznići snažne prirode, srca koja ne poznaju i priznaju strah, koja preziru slabost.

Crnogorke su svojom ljepotom podsećale na srne a hrabrošću i neustrašivošću na lavice uvijek spremne da svojim životom zaštite one koje vole.

Vojvoda Karayić je bio moćan i ćutljiv čovjek. Sve je na njemu bilo moćno: torzo, udovi, nos, oči, ruke, a u isto vrijeme sve je bilo savršeno skladno. Sa svojom preplanulom kožom i istaknutom korpulencijom, vojvoda je podsećao na natprirodno veliku statuu Heroja, vjerovatno su baš tako izgledali rimski diktatori.

MILICA KARADŽIĆ:

Misija žene je bila da služi muža i da mužu služi

NJegova žena Milica je bila visoka i krupna, pored svoga muža izgledala je vitka i krhka, graciozna. Imala je nos koji joj je davao odvažan izgled i strog izraz usta. NJene smeđe oči srne bile su tako tople i pune iskonske dobrote.

Ova gorda žena odlazila je i dolazila kući kao sjenka svoga muža, skoro kao robinja.

Jedne večeri vojvoda dođe sa svojim gostom nekim strancem (jedan od Italijana, pustolova ili ratnih izvještača ili i jedno i drugo). Milica im donese po šolju crne kafe turske i lule, upali jednu i dade vojvodi, zatim kleknu da bi mu izula opanke i obula par papuča. Htjede isto da uradi i gostu ali on odbi. Vojvoda zabaci glavu i glasno reče:

"Varaš se - Vi kvarite svoje žene, jer ko nije za slugu, nije ni za gospodara".

Kasnije, dok je vojvoda izdavao naređenja svojim ljudima uoči bitke, Milica i gost ostadoše na kratko sami i gost je upita.

"Ti voliš ovog čovjeka - i dobro činiš". "Gospodine" - odgovori - "on je čovjek od kamena" (ali kamen u sebi nosi snagu i varnice, krije zlato, najtvrđa je kula, kula od kamena).

Sutradan su krenuli u bitku. Vojvoda u teškoj odori, nosio je za pasom hanyar i dva pištolja sa zlatnim intarzijama, pušku o ramenu i u ruci dugu lulu. Milica u podvrnutim haljinama, sa prslukom postavljenim lisičjim krznom, pratila ga je natovarena kao mazga sa drugom puškom, municijom i namirnicama. Djeca su morala ostati kod kuće, ali kad su malo odmakli stiže ih mala Jana, kći, i trčeći bez suza baci se grčevito u majčino naručje... Karayić na nju i ne obrati pažnju, bilo mu je dovoljno što je njegov naslednik na sigurnom.

Pošto su stigli u Gacko Polje, Turci ih odmah napadoše, njihovi topovi su sijevali sa svih strana i grmljeli ka crnogorskim četama, koje su skrivene u planini uzvraćale žestoku vatru. Dok su muškarci pucali žene su punile puške, starice su pomagale i njegovale ranjenike, koji su ostajali na položaju nastavljajući da učestvuju u bici.

Milica je bila na koljenima puneći i prazneći vojvodine puške, dok je mala Jana skakutala kao mače, trčeči po vodu do obližnjeg izvora i skupljajući okolo razbacane metke.

U žestokom okršaju sa Turcima, vojvoda je ranjen pao na zemlju, Milica je pala preko njega govoreći: "Oj, sokole moj, nemoj umrijeti ili ću i ja sa tobom".

"Ne plači" - odgovorio je vojvoda - "ne mogu te gledati kako plačeš".

Kad mu izvadiše metak, Karađić se uz ženinu pomoć povuče iza zaklona, iako ranjen, nastavi da puca.

Mnogobrojniji Turci su brzo napredovali, bitka se sve više rasplamsavala. Usred bitke Milica potrbuške otpuza do ruba provalije, oprezno ispruži glavu, razgleda okolo, opazi položaje i broj neprijatelja koji se bijahu rasporedili za penjanje i povuče se natrag. Potraži unaokolo pogledom i zgrabi jedan ogroman kamen, zakotrlja ga do ivice ponora i gurnu ga niz padinu. Hitro stisnutih zuba, zamračenog pogleda, Milica se pomjeri i zakotrlja drugu, treću i četvrtu kamenčinu. Izgledalo je kao da nemaju težinu u njenim rukama, svaki kamen koji se survavao padao je na Turke kao grom rušeći i uništavajući. Mala Jana poče imitirati majku, noseći najveće kamenje koje je uspela da podigne. Druge dvije žene su dotrčale naoružane puškama, pošto su sve metke ispalile i one se dadoše na kotrljanje kamenja.

Turci su počinjali da se povlače. Milica je stegla pesnice i u predahu posmatrala efekat lavine koju je podstakla, kada se sa lijeve strane iza jedne stijene pojavi crveni fes. Bio je to Turski vojnik koji je izviđao položaj crnogorske vojske. Milica se malo povukla i izvadi pištolj iz muževljevog pojasa i ubi gotovo pred svojim nogama drskog vojnika prije nego je stigao i da nanišani. Onda se sagnu da vidi ima li na sebi nešto vrijedno, ali ne nađe ništa, gurnu ga nogom do ivice provalije i baci ga dolje. U tom trenutku začu se znak za juriš od Crnogoraca i čitava vojska se razjareno zaleće u juriš. Iz daleka vojvoda je posmatrao bitku i reče: "Bože, kako se dobro tuku, pobijediće bez mene".

Hitro, bez riječi, Milica uprti muža i ponese ga prečicom tamo gdje je borba bila najžešća. Za njom je išla i mala Jana vukući za sobom tešku pušku.

Bitka se završavala i za oko pola sata Crnogorci su junački pobijedili. Kakav je to bio dan i veče nakon pobjede. Uprkos teškoj rani vojvoda je učestvovao i u poslednjim okršajima.

Kada se bitka završila vojvoda je sjedio na nekom izvrnutom kazanu a njegova žena i djevojčica stajale su blizu njega.

Tu ga je našao njegov prijatelj stranac, koji je pratio bitku. Vojvoda je uživao u bogatom plijenu i zarobljenom paši.

"Šta kažeš sada o mojoj ženi", pitao je prijatelja, "od sada pa nadalje želim da ona bude obučena i okićena kao sultanija".

Onda izabra jednu zlatnu ogrlicu i ogrtač od svile postavljen kuninim krznom. Stavi Milici ogrlicu oko vrata a ogrtač na ramena, a ona smiješeći se i postiđena sakri svoju lijepu i hrabru glavu mužu na grudi.

LJubav supruge u Crnoj Gori punoj vjere, slavi se skoro do negacije majčine ljubavi. Jedan pastir, na obali Morače, gdje su turske gospođe uobičavale da dolaze kako bi umile svoje lice, nalazi ogrlicu od stotinu zlatnih venecijanskih cekina. Želi da iskuša srca majke, sestre i žene. Sakrije ogrlicu u prsluk i tjerajući kući stado zavika iz daleka:

"A nu hodi moja stara majko
da mi vrgneš u njedrima ruku
e sam spava danas kod ovacah,
zmija mi je ljuta prionula,
ne bi li mi zmiju izvadila
ne ostani bez sina tvojega"

Majka odgovara:

"Radije sam bez jednoga sina
no bez moje ruke u ramena"

Tako se opravdava i sestra. Pastir onda zove svoju vjernu ljubu, a ona ne razmišljajući izvuče iz muževljevih njedara ogrlicu od stotinu cekina. Kad je stavi oko vrata, pokaže se pred zaovom i svekrvom.

"Istina je što kazuju ljudi
da je ljuba vjernija od majke."

Crnogorska nošnja sa Cetinja: Ženska nadmoć ležala je samo u rađanju sinova, majka heroja i sama je bila čoek-žena, heroj

Zato se kod narodnih pjesnika osvajanje ženskog srca opjeva kao "najbolji lov".

Ovakva poezija o ženi ne sprečava Crnogorca da svoju ženu optereti najtežim poslovima. Čak i u narodnim pjesmama ni kneževi se ne ustručavaju da se grubo obraćaju svojim ženama. Pokazivati javno nježnost i pažnju prema svojoj ženi smatralo se velikom slabošću. U običajnom pravu rodbina sa ženine strane nije priznata isto kao muževljeva, mada se slobodno može reći da je to u stvarnosti bilo malo drugačije, stric se više poštuje a ujak se više voli. Želim da naglasim da ipak tu postoji privid od poniženja koji ne može sakriti poštovanje prema neprikosnovenosti žene. Zato se Crnogorka ne ustručava da se pouzda u nepoznatog, jer dobro zna da bi smrću bio kažnjen onaj ko bi se usudio da izvrši napad na nju. Žena služi muškarce, međutim, ona je svetica za njih.

Ni kao vjerenici mladoj Crnogorki se mladoženja ne udvara. Kada je mladić načinio izbor ili prihvatio izbor roditelja (jer u najvećem broju slučajeva roditelji odlučuju), šalje glasnike da je i zvanično zaprose. Na svadbenom slavlju u nevjestinoj kući mladoženja se ne pojavljuje, u crkvu kao da dolazi krišom. Tako je i vjenčanje, koje bi trebalo da bude trijumf žene, isključivo muška i muževljeva svetkovina, na kojoj je, prije svega, prikrivena ljubav a naglašena dužnost.

Žena u Crnoj Gori nije bila ljepša i nježnija polovina muškarca, nego robinja porodičnog despotizma muškaraca. Jedina njena nadmoć je ležala u rađanju puno sinova, tim činom su zauzimale visoko mjesto u društvu, majke junaka bile su ravne junacima, ako ne i iznad, jer majka se poštovala skoro kao bog.

Ženin ponos je bio rad, i to onaj najteži, bez odmora, misija Crnogorke je bila "služiti muža i služiti mužu". Zato sa dvadeset pet godina čak i one što su rođene lijepe ličile su na smežurane i deformisane starice slomljene teškim radom i sakrivenim duševnim patnjama.

LJILJANA PETROVIĆ - NJEGOŠ

Da se ne istraži dom kneza Rada Šćepova

Gavrilo Ivov Petrović - NJegoš ili kako su ga svi zvali Gardaš, oženio se LJiljanom, kćerkom kneza Vuka Bogdanovića iz sela Kopita sa NJeguša. Gavrilo junak i domaćin, a LJiljana radna i lijepa, pa ljudi govorahu, neka su bogu za slavu, od našega Gardaša i LJiljane nema ljepšega i boljega para u cijelim NJegušima. Svi se moljahu da im bog da od srca poroda, samo da se ne istraži dom kneza Rada Šćepova. Prođe godina, prođe i pet, zađe se i u desetu a kod njih se ne nađe ni žensko a kamoli muško dijete. Svijema žao bilo zbog toga i ne znaju šta da rade. Ne osta im ništa drugo negoli da pitaju Mata Glušca, koji je u to vrijeme kroz plemena Crne Gore prolazio i za koga se vjerovalo da je vidovit čovjek: "Hoće li Gardaš imati poroda?" Mato im je odgovorio da će on iza sebe ostaviti potomstvo: "Dobri ljudi, Gardaš Ivanov se neće istražit." Potom prođoše mnoge godine a kod Gardaša se ne nađe dijete. To je najviše boljelo starog Pera, Gardaševog stric, pa on jednom na skupu, poslije vijećanja reče:

"Vala Gardaše, pravo bi bilo, vjere mi, da dovedeš drugu, da se ne ugasi junački trag, a ovako, ostaće pusto i ovo imanje što ti je od đeda ostalo."

"Neće striko" - odgovori Gardaš - "ko zna do jedinoga boga do koga je krivica za đecu, a LJiljana je dobra žena, pa da je mijenjam s drugom zgriješio bih grdno i pred bogom i pred ljudima, a ovo imanje što imam to je u božje ruke i pripašće NJegušima, neće ga niko odavde ponijeti".

Nakon ovoga svi su digli ruke pomireni sa sudbinom da se istražila kuća Rada Šćepova. No, o tome nije jedino mislila tako LJiljana, Gardaševa žena, i ona jednog dana u zgodnoj prilici reče Gardašu:

"More Gardaše, zar ne vidiš da osta bez đece, a ugledan si, bogat i još jak, pa sam mislila da te drugom oženim".

Gardaš joj u čudu odgovori:

"Bog s tobom, ženska glavo, jesi li pri pameti, da se ja ženim kraj tebe žive! Zar da pukne bruka po narodu i da me crkva i vladika prokunu?"

"Sva kletva na moju dušu" - odgovori LJiljana - "kad ja pristajem onda će i narod primiti za dobro a crkva odobriti".

Tih dana svrati u NJeguše i vladika Rade kod oca Toma Markova. LJiljana pođe kod njega, s pomoću Tomovom zamoli vladiku da pozove Gardaša, kako bi ga nagovorio da se oženi. Gardaš dođe a vladika mu reče:

"Žena tvoja, Gardaše, a šćer kneza Vuka, LJiljana, moli me da ti odobrim ženidbu. Ja sam je dobro razumio, stoga se ženi i neka ti je od mene i boga blagoslov".

Gardaš poče da se protivi, ali LJiljana skoči, poljubi vladiku u ruku i reče: "Primi blagoslov Gardaše, vladičina se ne poriče!"

Gardaš viđe da se nema kud i pristade.

Poslije nekoliko dana LJiljana pođe sa Gardašem kod Krsića Kadije i kod njega zaprosi kćer Maru, djevojku od dvadeset tri godine, a ovaj je bez pogovora dade. Gardaš po običaju darova djevojku i ugovori svadbu, ali sa malo svatova. No, LJiljana uoči svadbe okupi u svatove najuglednije NJeguše i posla ih po djevojku. U crkvi Svetog Đorđija u Erakovićima Gardaš se vjenča sa Marom. Iz crkve, po povratku, svatovi pođu Gardaševoj kući, ali usput nijesu pjevali, niti su iz pušaka pucali. Ispred kuće dočeka ih LJiljana i sa praga viknu:

"Šta je s vama, svati! Što ne pjevate i puške isturate?" Onda potrča starom svatu, uze mu pušku i opali. Svi svati stali pa gledaju, a LJiljana viče: "Oganj, oganj svatovi". Svatovi, kao po komandi, dohvate puške i tri puta im dadoše oganj oglašavajući ženidbu i veselje Gardaša Ivanova. Pred kućom zapjeva i zaigra kolo, a u kolu se nađe i LJiljana Pjevala je i igrala više no drugi, ali je pjevala i za sebe: "Svakome se jadu nadah, ali ne nadah muža ženit..."

Gardaš je sa Marom imao tri sina (kako je i prorekao Mato Glušac): Stanka, Đura i Ivana. NJih je LJiljana voljela kao rođena majka. Kad je Gardaš umro ostale su LJiljana i Mara djecu da podižu, ali se Mara ubrzo razboli i umre, a djeca ostanu sa LJiljanom.

Kad su Gardaševi sinovi poodrasli i do puške stasali i LJiljana je umrla. Iz ljubavi i zahvalnosti Gardaševi sinovi su joj podigli spomenik i na njemu urezali natpis: "Ovdje počiva plemenita Crnogorka LJiljana Gavrilova Petrović - NJegoš, kćer Vuka Bogdanovića, rođena 1800, umrla 1880. godine".

Gavrilo je bio direktni potomak kneza Rada Šćepčeva, brata vladike Danila, o kome pjeva NJegoš u Gorskom vijencu.

ĆETNA PETROVA JOVOVIĆ

Tri sina, tri junaka

Ćetna se rodila na Čevu, u poznatoj i nadaleko čuvenoj kući Vukotića, 1786. god. Prvi put je bila udata za jednog bogatog seljaka, ali tom udajom nije bila zadovoljna, jer je u svom mužu vidjela slaba i neodvažna čovjeka. Zato jednog dana odluči da ga stavi na probu. Prije no što će se muž vratiti kući, Ćetna sjedne na prag od vrata, pruži noge preko praga i uzme preslicu da prede. U tom joj dođe muž i umjesto da kaže ženi da ustane da bi on mogao ući u kuću, zaobiđe je i uđe bez da joj riječ reče. Tada je bio običaj da, kad domaćin ulazi u kuću, žena ga na nogama dočekuje i nudi mu stolicu da sjedne.

Sve ovo što se zbilo naljutilo je Ćetnu i ona se vrati u rod i reče ocu da ne može živjeti sa mlakonjom pa da će je svu sasjeći. Ubrzo poslije ovoga udala se za Petra Jovovića iz Markovine. I njega je probala kao prvog domaćina, no Petar kad je vidio kako prekrštenih nogu sjedi na prag i ne diže se, potegnu čibuk te je dobro izudara. Ćetna ništa ne reče niti se požali, a docnije je pričala da je tada sebi rekla: "Ovakav mi muž i domaćin treba". Petar je stvarno bio čovjek na glasu i dobar junak u bojevima za vrijeme Petra Prvi Petrovića protiv Turaka i Francuza.

Ćetna je s Petrom živjela lijepo i rodima mu tri sina - tri znamenita Crnogorca: Rama oca Novakova, popa Luku i popa Mila, opjevane junake i harambaše...

Bitka na Grahovcu je bila 1858. godine, u kojoj su učestvovala sva tri sina Ćetnina i unuk Novak Ramov. Ona je tada živjela na Cetinju. Kad je stigao glas od vojvode Mirka Petrovića o velikoj crnogorskoj slavi i pobjedi na Grahovcu, na Cetinju je nastalo veselje i zvonila su sva zvona s Ivanbegova manastira. Narod je igrao kola, pjevao i veličao slavu crnogorskog oružja. Ubrzo je i drugi glas stigao o potankosti ishoda bitke i bogibije pojedinih Crnogoraca. Knjaz Danilo je naredio da se odmah prekine veselje u znak žalosti.

Ćetna Petrova zaviče iz kola:

"Što prekidaš veselje, gospodare?"

"Izginuli su nam Crnogorci, Ćetna. Ranjeni su ti Ramo i Milo i unuk Novak, a pop Luka pogibe..."

"Pa zar zbog toga veselje da prekidamo? Nijesam ih rodila, gospodare, da umru na prijeklad, no da ginu za Crnu Goru. Ne lomi se turska sila bez pogibije junačke, paše se sabljama sijeku i topovi na hanyar otimaju... Dođi, gospodare, pa sa mnom zaigraj u kolo..."

Knjaz Danilo je prišao i igrao sa Ćetnom, i veselje nije prestajalo.

Kasnije, za vrijeme Omer-pašine pohare, poginuo je i Ramo, drugi sin Ćetnin, u Kiti Nikšićkoj, na mjestu koje se otada zove Ramova glavica. Treći sin, pop Mile, opjevani junak, pri opsadi Nikšića 1877. godine došao je pod gradski bedem sam i pozvao bega Mušovića na megdan. Beg mu nije smio izać na megdan već ga je ubila njegova straža.

Ćetna je nadživjela sva tri svoja sina i ostala do smrti poštovana čovjek žena. Knjaz Nikola je naredio da joj se spomenik podigne, no njega nema, do obična kamena ploča kraj Petrove crkve u Nikšiću.

Ispod te obične kamene ploče počiva jedna gorda Crnogorka, majka mučenica, majka junaka.

AJKUNA ILIJINA

Kad je Ilijino, onda je i moje

Ilija Popović, Kuč i dobar junak, bio je oženjen Ajkunom, kćerkom serdara Vuka Miloševića od Bratonožića. Poslije godinu dana Ajkuna mu rodi žensko dijete. Istog dana rodila je muško dijete Jana, Radovanova udovica. Selo nijedno rođenje nije pozdravilo pucanjem iz pušaka. Nikome nije bilo pravo što se kod Ilije našlo kao prvo žensko dijete. Svakome je, opet, bilo krivo što se u selu rodilo kopile. No ubrzo po selu puče glas da je i ovo muško dijete Ilijlino. To Jana Radovanova javno i potvrdi. Dijete uvi u pelene, stavi u kolijevku i odnese kući Ilijinoj.

"Šta je to" - upita Ajkuna Janu koja se od porođaja bješe tek pridigla.

"Dijete" - odgovori Jana - "i to Ilijino".

Ajkuna priđe, uze kolijevku i prinese je kolijevki gdje je ležalo njeno dijete, namjesti ih jednu pored druge, poljubi djecu a Jani reče:

"Kad je Ilijino, onda je i moje".

Ilija Popović, Kuč i dobar junak, bio je oženjen Ajkunom, kćerkom serdara Vuka Miloševića od Bratonožića. Poslije godinu dana Ajkuna mu rodi žensko dijete. Istog dana rodila je muško dijete Jana, Radovanova udovica. Selo nijedno rođenje nije pozdravilo pucanjem iz pušaka. Nikome nije bilo pravo što se kod Ilije našlo kao prvo žensko dijete. Svakome je, opet, bilo krivo što se u selu rodilo kopile. No ubrzo po selu puče glas da je i ovo muško dijete Ilijlino. To Jana Radovanova javno i potvrdi. Dijete uvi u pelene, stavi u kolijevku i odnese kući Ilijinoj.

"Šta je to" - upita Ajkuna Janu koja se od porođaja bješe tek pridigla.

"Dijete" - odgovori Jana - "i to Ilijino".

Ajkuna priđe, uze kolijevku i prinese je kolijevki gdje je ležalo njeno dijete, namjesti ih jednu pored druge, poljubi djecu a Jani reče:

"Kad je Ilijino, onda je i moje".